U ime žena! - Transformiraj se

U ime žena!

Depresija Aleksandar Stanković
Depresija i kako iz nje izaći
17/01/2024
Svijeća i anđeo
Želimo promjenu!
02/02/2024
Ošišana je na četkicu.

Nije imala tako kratku kosu čak niti kada je u drugom osnovne dobila uši. A ne pristaje joj. Na ispijenom licu previše ističe kosti pa izgleda još mršavije. Šminkom se nije potrudila sakriti sivilo. Mogla bi imati tridesetak godina jer joj nisu izražene. No, zbog držanja i vidljive nebrige za izgled dalo bi joj se i četrdeset. Na njoj vise obična bijela majica i dva broja prevelike hlače. Nema težine koja bi popunila odjeću. Svi kilogrami prebačeni su joj na kičmu, u nevidljivi ruksak koji raste svakim korakom kojeg napravi po hodniku. Lice joj je platno za teško gledljiv filma. Na njemu se izmjenjuju ljutnja, strah i očaj, a onda nevjerica, panika i neizvjesnost. Pa tako u krug.

Rekli su joj da pričeka ispred sobe broj osam, ali to je bilo prije više od dvadesetak minuta. U tih nekoliko tisuća beskonačno dugačkih sekundi, iza vrata na kojima piše Psiholog nije čula nikakav zvuk. Kucala je, ali je zaključano. Prazno, kao i hodnik koji završava ispred te sobe. Poput slijepe ulice. Još jedne u njenom životu.

U ruci drži savijen papir. I kuvertu.

S vremena na vrijeme zastane, razmota papir pa iznova pročita gusto ispisan tekst. Ponekad joj se zatresu ruke, ponekad obriše oči, ali ne sjeda. Ne može sjesti. U njenom tijelu je životinja stjerana u kut, a u glavi noćna mora koja piše nove epizode.

Spremala se za poslijepodnevnu smjenu kada joj je zazvonio poštar. Tražio je da potpiše uručenje bijele kuverte. Nije imala pojma zašto bi joj Državno odvjetništvo slalo preporučenu pošiljku. Nestrpljivo je rastrgala rub kuverte, poderavši i dio dopisa. Nadala se da je zabuna sve dok nije pročitala svoje ime nakon uvodnog „U ime Republike Hrvatske …“. Riječi koje su slijedile pojele su joj zrak iz pluća.

„.. podiže se tužba protiv Eve Polović za nemar i nepružanje zaštite malodobnoj djeci, svjedocima obiteljskog nasilja.“. Njeno ime pisalo je uz riječi koje su zvučale kao smrtna presuda.

Prošla je godina otkako se rastala.

No, ovoj priči koja je sličila na bajku samo u dijelu o zlim čarobnjacima, nije se nazirao kraj. U toj godini navikla se razmišljati brzo i rješavati probleme, ali sve na ovom papiru bilo je preveliko i preteško. Nepravda. Nakon pet godina braka i batina, a potom godine borbe za skrbništvo po institucijama koje su joj secirale život, imala je osjećaj da je ponovno ušla u minsko polje. Ipak, prvo što joj je palo na pamet bio je Centar za socijalnu skrb. Ustanova za obitelji koje to ne znaju biti. Možda tamo netko bude znao što bi mogla napraviti. Valjda postoji neka zaštita, pravni savjet za žene poput nje? Oni znaju njenu priču i da to što piše ne može biti istina. Nesporazum i nepravda. Jedno veće od drugog.

Izjurila je samo zgrabivši torbu, ne ispuštajući iz ruke kuvertu.

Ne sjeća se da li je zaključala vrata. Kao da je bilo bitno. U njemu i tako nije bilo vrijednih stvari, a dječaci su bili u vrtiću.  Auto ju je sam odveo do Centra. Do prije nekoliko mjeseci tamo se osjećala kao dio inventara.

Nakon više od pola sata čekanja, figura starije žene pojavila se u hodniku.

Vukući noge po  pločicama koje su podsjećale na šahovsku ploču, njoj se nije žurilo.  Preko debelih naočala spuštenih na vrh nosa, uputila je Evi pogled, umoran i nezainteresiran, zastavši dovoljno daleko.

– Nemate zakazan termin. Što trebate? –njenim tonom vladala je hladnoća i strogost.

-Jutros sam dobila dopis iz Državnog odvjetništva. Tužba. Piše da sam kriva jer nisam zaštitila djecu… – stisnula je čeljust da zaustavi drhtanje vilice.

-Ne možemo ovako pričati – gospođa sa punđom na glavi nervozno ju je presjekla istovremeno ne pokazujući namjeru da se približi vratima sobe broj osam.

Premećući ključeve između prstiju pogledala ju je škiljavo.

-Tko vodi vaš predmet?

-Imali smo više referenata. Gospođa Kljajić je bila zadnja. Ali ona je na terenu. – Eva je uhvatila zrak pa nastavila – Dobila sam jutros ovo pismo. Ne znam što da napravim.

-A zašto mislite da bih ja trebala znati? Portir mi je rekao da ste histerična i tražite razgovor. – nevoljko je nastavila – Ja vas mogu uvesti kao hitan slučaj, ali samo ako imate nešto za prijaviti.

-Mene su prijavili, ali ovo je suludo! –nije mogla sakriti raspadanje u svom glasu – Rastali smo se zbog obiteljskog nasilja i skrbništvo je pripalo meni, a sada nakon godinu dana ispada da sam kriva jer su djeca gledala kako me tuče.

-Ne znam ja ništa o tome, a Državno odvjetništvo podiže tužbe na temelju dokumentacije Centra. To je klasična procedura. Očito ste ipak nešto krivo napravila.

-Kako to mislite krivo? – očaj u njenom glasu prerastao je u bijes – Zar se negdje uči što treba napraviti kada vas muž tuče? U školi možda? Može li mi netko dati savjet što da napravim?

-Uzmite advokata. Mi se ne bavimo takvim stvarima. Ili napišite nešto sami. Gdje bismo stigli da još dajemo i pravne savjete! – debelim prstom gurnula je naočale na vrh nosa ne skrivajući nestrpljivost.

-Osim toga, čekaju me stranke. Drugi puta zakažite termin. – zid podignut glasom jasno je dao do znanja kako je ovaj razgovor završen.

-Ali zar Centar ne pruža neku pravnu pomoć? Kako da platim odvjetnika kada jedva mogu skupiti za struju?

Posljednja dva pitanja Eva nije bila sigurna da li je izgovorila na glas ili u sebi. Gospođa zdepastih nogu i tako je nije željela čuti. Sjela je, koljenima stisnuvši ruke u kojima se gužvala bijela kuverta.  Sive, plastične stolice u sivom socijalističkom hodniku reagirale su škripom na težinu Evinog nevidljivog ruksaka. Suzama ispunjene oči bespomoćno su gledale veliki poster na zidu sa kojeg se smiješila sretna obitelj.

 

* * *

 

Prošla su više od dva mjeseca kada je poštar ponovo zazvonio na vrata Evinog podstanarskog stana.

Kosa joj je nešto narasla, ali i dalje nije pristajala uz podočnjake koji su ocrtavali velike sive kolutove ispod njenih očiju. Kao da suosjeća, sa neobičnom toplinom u glasu, rekao joj je gdje da potpiše primitak bijele kuverte. Republika Hrvatska, Državno odvjetništvo. Još jedna mina eksplodirala joj je u želucu.

Toliko je puta rekla kako je spremna na sve, no znala je da je to samo dobro upakirana laž.

Nije žurila, ali je svejedno rasparala dopis kidajući rub koverte. Pazila je, ali su se prsti tresli.  Preskočila je uvod, u ime koga. Znala je i svoje ime i adresu. Pogled je tražio samo kosim slovima ispisane riječi. Oluja u želucu podigla je u grlo svaki progutani zalogaj u posljednjih nekoliko dana. Sve stanice njenog tijela samljele su se pa stisnule, pretvorivši Evu u čvor veličine trbuha. A onda su joj ukošena slova suzama napunile oči. Krupne kapljice slijevale su se nepomičnim licem.

„..tužba se povlači. Detaljnom provjerom pisanih navoda tužene ustanovljeno je da je ista dana 18. lipnja 2008. godine, u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova, Policijska stanica Zamet, prijavila nasilje u obitelji.

Obrazloženje: Uvidom u službene zabilješke dežurnog policijskog inspektora Damira Modriča, utvrđeno je da je Eva Polović navedenog dana, noseći u naručju deset dana staru bebu, prijavila supruga za obiteljsko nasilje. Zabilježeno je da je ista bila vidno uznemirena, sa istaknutim modricama na licu i rukama. Suprug navedene pozvan je na obavijesni razgovor koji je obavljen dana 19. lipnja 2008. g. u službenim prostorijama navedene Policijske stanice. Tijekom istog, optuženi je priznao nanošenje ozljeda uz opravdanje da je bio isprovociran. O obavljenom razgovoru sa optuženim nije izrađena službena zabilješka već je isti samo usmeno upozoren na kršenje Obiteljskog zakona. Slijedom navedenog smatra se da je učinjen propust od strane službene osobe Ministarstva unutrašnjih poslova, Policijske stanice Zamet, koja nije procesuirala prekršaj nad Evom Polović.

U svom prigovoru na podnesenu tužbu ovog ureda, Eva Polović je navela kako se stanje u obitelji pogoršalo nakon podnošenja prijave za obiteljsko nasilje, a zbog koje počinitelj nije trpio posljedice. Također navodi kako se tijekom idućih godina braka osjećala nezaštićena od strane državnih institucija koje nisu reagirale na prijavljeno nasilje. Nakon provedene istrage te obavljenih obavijesnih razgovora sa obiteljskom liječnicom, koja također nije prijavila očigledne znakove nasilja nad žrtvom, smatra se da je učinjeno niz propusta zbog kojih se Eva Polović osobađa optužbi za nečinjenje…“.

I dalje joj više nije bilo bitno.

Sve o pravnom lijeku i kome se rješenje dostavlja nije bilo važno. Koliko je mogla, ona je podnijela. Sve dok nije bila sigurna da je njenoj djeci bolje bez nego sa takvim ocem. Nikada ne bi dozvolila da netko digne ruku na njih. Ona je bila druga priča.

Dlanom je obrisala lice, pažljivo vratila papir u kuvertu, a onda ga ponovno izvadila da još jednom sve detaljno pročita. Čak i ono „ U ime Republike hrvatske…“.

Nevidljivi ruksak na leđima na tren je izgubio na težini.  Sve dok u njega nije ušla misao kako se pokvario štednjak. A Gabrijelu trebaju nove papučice. Kroz ove mu već viri palac. Mlađem je uskoro rođendan. Ma smisliti će već nešto.

Prošla je rukama kroz kosu. Više se neće ovako kratko ošišati. Vrijeme kazni i kažnjavanja je iza nje.

U ime žena!
TBT Web koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšao funkcionalnost stranice. Nastavkom pregleda stranice prihvaćate uvjete korištenja.
Saznajte više
->