Jadan je tko je nema

Koji je dan u tjednu znala je po tome koliko ima posla.

Petkom je bila zadovoljna, a subotom i nedjeljom se najkasnije vraćala kući. Tada je prodaja bila najbolja. Tko nije stigao preko tjedna,

barem bi vikendom svratio na tržnicu. Po salatu, malo zelenja za juhu ili blitvu od Marije. Ona je

imala sve. Domaće.

Samo su joj jutra uvijek bila ista. Ili točnije zore. Ustajala bi barem sat vremena prije prvog

autobusa. Sve sinoć ubrano trebalo je iz drvenih kašeta uredno presložiti u čvrste najlonske

vreće. Onako sitna, bila je majstorica za natovariti  vreće na leđa. Četiri, zbog balansa. Jednu

do druge. Zavezala bi ih oko sebe konopcem, nekim njenim posebnim čvorom i metodom. A

onda pješke do autobusne stanice.

– Kad sam bila tvojih let, hodila san najmanje uru do place! Od kad je kurjere, se je lako! –

govorila bi.

Da joj pokažem kako i ja mogu nositi barem dio njenog tereta, jednom sam pokušala podići

poveću kašetu punu svježe ubranog špinata. Samo me presjekla:

– Mala ne delaj monade! Špinaca se ne smi puno trest aš povene i požmari!

Tada mi se učinilo da razumijem zašto je moj tata govorio kako joj je vrt važniji od svih nas.

 

Za razliku od druge djece koju su čuvale none, ja sam svoju najčešće viđala kada bi me mama

poslala da iz vrta pored kuće donesem zelenje za ručak.

Samo mi je tada bio dozvoljen ulazak u ono što je nona zvala svojom penzijom. Po dobivenom zadatku, ljeti bih se najprije

popela na zidić koji je dijelio dvorište od vrta. To je bio najbrži način da u džungli nasada

mahuna, pomidora i tikvica, pronađem leđa u ispranoj flajdi. Tako je nona zvala staro tatino

radno odijelo otrgnutih rukava. Zimi bih sa lakoćom već iz daleka ugledala pohabani, sivi kožuh

među zelenilom salate, poriluka i kelja. Tek kada bih prišla bliže, iz gredica bi izronila i sijeda

glava nezadovoljna što je prekidam u poslu.

Nakon što sam jednom zabunom gotovo uništila nasad mlade mrkve misleći da berem peršin,

nona mi više nije dozvoljavala da sama uberem ono po što me mama poslala. Morala sam doći

do nje i prenijeti joj maminu narudžbu. Vrtom sam hodala oprezno, po geometrijski pravilno

položenim daskama. Kao mala, zamišljala sam da su te daske hodnici koji vode u sobe pune

biljaka. Nakon nezgode sa mrkvom, daske su postale mostovi koji su vodili preko ponora. Pazila

sam da ne dotaknem niti jednu dragocjenu biljku. Peršin i mrkva naučili su me da se klonim

noninih ljubimaca. A nonine psovke da ih razlikujem.

Godišnja doba su prolazila.

Bez obzira na dane u tjednu ili vremenske uvjete, nona se sa tržnice

uvijek vraćala praznih vreća, no sve pognutija, naboranija i umornija. Ne sjećam se da sam ju

ikada vidjela kako iz grada donosi nešto što si je kupila. Sve što je imala na sebi, u stanu, u vrtu,

bilo je staro i dotrajalo. Ništa se nije bacalo. Kupovala se samo hrana i to najosnovnija.

Jednom sam pitala mamu zašto je nona tako stroga. I škrta. Šturo je odgovorila:

– Nema škole. Bila je jako siromašna. Radi u vrtu od kada zna za sebe. Namučila se.

Poput biljaka u vrtu, ja sam rasla, ali se vrt smanjivao. S vremenom, vreće za placu postajale su

sve manje. A onda sam ih jednog jutra zatekla uredno poredane uz rub vrta iako je prvi autobus

za grad davno otišao.

Toga dana liječnik joj je strogo zabranio da podiže bilo što teško. I da se saginje. Kičma više nije

mogla izdržati. Ako ne posluša neće više ustati iz kreveta. Tako joj je rekao.

Više je nisam morala tražiti po vrtu. U bilo koje doba dana točno sam znala gdje je. Posljednje

dane provodila je u fotelji sa pogledom na zapuštene biljke.

– Nona, imaš dva sina. Imaš nas. Ne treba ti više vrt.

– Vavek treba delat! To jedino znan.

– Trebaš li što? Da ti nešto kupim?– bila sam uporna.

– Šparaj! Inače smo siroti! Glad je vrag! – zahtroptala je – Samo zem'ja ni nikad sirota!

Siroti je onaj ki je nima!

 

Umrla je nekoliko mjeseci nakon što joj je liječnik zabranio da kopa u vrtu. Srce nije

izdržalo.

Sin kome je pripao vrt, nakon što je dozorila posljednja rajčica, od njega je napravio parkiralište.

U njenoj sobi, među požutjelom posteljinom, pronašli su kutije.

U njima nije bio novac. Bile su vrećice.

Na stotine vrećica sa sjemenjem za sadnju povrća.