Jadan je tko je nema
18/02/2025
Sa svakom ratnom godinom njene dote bilo je sve manje.
Nije morala otvoriti škrinju da bi znala kako su u njoj još dva kompleta rukom vezene posteljine i pet ručnika s čipkom. To je preostalo od donesenog u brak.
Završila je treći razred kada su joj rekli da svaka usta moraju zaslužiti ručak te da čitanku i pločicu za pisanje pospremi na dno majčine škrinje. Taj masivni komad namještaja prenosio se generacijama kao najveće blago koje su žene nasljeđivale udajom. Otvarala se rijetko. Za sprovode i ženidbe. Ili iznimno kada bi se u nju spremalo nešto vrijedno čuvanja.
Tada sitna za svojih deset godina, bila je slabih ruku za kopanje po tuđim vrtovima. Preostala su leđa da pleteni koš ispunjen urodom iz tuđih vrtova prenosi kilometrima preko brda do gradske tržnice. Nadimak Mula pratio ju je godinama. Hodala je uz grobničke mlekarice, starije, ali jednako pogrbljene teškim teretom limenih kanti.
Na povratku iz grada, a prije prelaska granice, mlekarice su zarađene lire pretvarale u dinare. Za komadić neprodanog sira, masla ili skorupa pomagala im je da izračun bude točan. Nije tečno čitala, ali u matematici nije griješila. Bez obzira na prazninu u trbuhu, povratkom u selo poklonjeno bi zamijenila za poneki dinar, kasnije pažljivo spremljen pod kamen u rupu na podu.
S vremenom je naučila kako u gradu skuplje prodati nešto kupljeno od težaka. Ponekad bi krumpir, salatu ili blitvu iz košare zamijenila za platno, ručnik i stolnjak. Sve je pažljivo slagala u onu istu škrinju na čijem je dnu davno položila čitanku.
Udala se s nepunih osamnaest za nadničara uz kojeg je jutrima hodala prema talijanskoj granici. On sa svojim žuljevitim rukama prema Sušaku, a ona s košem do fijumanskih kuća. Započeli su život u iznajmljenoj sobi na starom krevetu naslijeđenom od njegovog oca. I njenom škrinjom dobivenom od majke, do pola ispunjeno dotom, presloženom stotinu puta.
Bili su u braku taman toliko da se rodi dijete kada su partizani prošli selom. Da joj muža nisu poveli oni, u rat bi ga odvela talijanska vojska.
Bez muških ruku i nadnica, hrane je bilo sve manje i gotovo ničega za preprodaju. Tako se sve češće zatekla kako preslaguje i procjenjuje koliko vrijedi plahta, a koliko dvije izvezene jastučnice. Dvije kile krumpira ili mjerica palente. Toliko je vrijedio čipkani ručnik. Uz malo dijete koje nije imala kome ostaviti na čuvanje, otići kopati po tuđim vrtovima nije bila opcija. Nitko nije želio ženu s djetetom. Bilo je smetnja u poslu, a i dodatna usta koja nisu zaradila ručak.
Kada je na dnu škrinje ugledala i staru čitanku, znala je da sa onim što je u njoj preostalo neće preživjeti mjesec.
Idućeg jutra umjesto blitve i kupusa, u košaru je položila preostalu posteljinu i ručnike pa s djetetom u naručju krenula obilaziti pragove gospodskih kuća.
- Gospa, takoveh lancuni više ni. To je zavavek! – nudila je
Žene su razmotavale i okretale plahte, odmjeravale težinu, proučavale vez, a onda je slale na sljedeća vrata.
- Gospa, pul vas je cura za ženit. Za dotu! Šugamani i lancuni za dva kila kumpira!
Molila je.
Kada je ura odzvonila podne, a želudac uzaludno podigao još jednu uzbunu u nizu, otišla je do vrata za koja su govorili kako nikad ne odbijaju sirotinju. Krasila su najšareniju zgradu gradske place, obilježenu pismom koje je sličilo valovima.
Kucala je dugo, a onda je škripa stvorila otvor dovoljan da propusti rečenicu:
- Ne trebamo i ne kupujemo ništa!
- Iman neč ča nijedan ne prodava! – oklijevajući je pogledala sve nemirnije dijete.
Težinom većom od bilo kojeg koša prenesenog leđima, izustila je:
– Hrastovu škrinju. Takove više niki ne dela!
Trenuci su se zaustavili, a onda je glas neobičnog naglaska donio tračak nade:
- Za koliko? Ako ‘ćeš vreću krumpira. To je sve! Rat je! Kome treba škrinja! – sumnjičavo je uzvratilo i dalje skriveno lice.
- Vredi barem dve! I vrećicu palente! – nadovezala se bez čekanja
Tog poslijepodneva na putu kući pratila su je dva muškarca. Svaki je na leđima nosio vreću krumpira, a ona u košu usnulo dijete.
Nakon što su sa svih strana pregledali izrezbarenu škrinju kako bi se uvjerili da nije načeta crvotočinom, muškarci su uhvatili teške kovane ručke, spremni na povratak.
- Neč sam pozabila! – uzviknula je prije nego su zamakli za vrata pa pojurila da po posljednji puta podigne težak poklopac.
Na dnu škrinje ostala je posljednja uspomena na djetinjstvo. Čitanka i pločica. Zgrabila ih je drhtavim rukama pa prinijela grudima kao da grli dijete.
- Ovo nisan prodala! – izgovorila je progutavši jecaj.
