Želimo promjenu! - Transformiraj se

Želimo promjenu!

U ime žene: nepravda boli kao i fizičko nasilje
U ime žena!
26/01/2024
Ne voli kada ima šest sati.

Mrak je već odavno pao, a kada u ovo doba mora proći tim dijelom puta da bi došla kući, uhvati je strah. U to vrijeme, osim nje, gotovo nitko tuda ne prolazi. Drugog puta nema. Već je nekoliko puta zamolila mamu da je sačeka. Tata je rekao da će nekoga nazvati i zamoliti da poprave rasvjetu na tom djelu ceste, ali svjetla još nema, a mama radi popodne.

Hodat će brže. Ako oni dečki opet budu pušili na zidiću, neće se obazirati na to što joj dobacuju. Samo će pognuti glavu i praviti se da ih ne čuje. Jedva čeka da dan postane duži. Mama je rekla da će, čim prođe karneval, sunce zalaziti kasnije i duže biti svjetla.

Knedla joj je u grlu još od petog sata. Jučer, dok se vraćala kući, učinilo joj se da je netko prati. Okrenula se nekoliko puta, ali nije mogla razaznati jesu li to sjene od drveća ili je netko zaista bio iza nje.

Bit će lakše kada iduće godine krene u grad u školu. Ići će autobusom i neće morati prolaziti ovim dijelom gdje gotovo i nema kuća.

I prije nego je došla do dijela ulice koji je potpuno u mraku, začula je glasove.

A onda je ugledala i žar cigareta. Bilo ih je nekoliko. Nisu išli u njenu školu. Što im je bila bliže, siluete su postajale jasnije. Smijali su se sve glasnije, a onda je najviši ustao sa zidića i krenuo prema njoj. Ubrzala je korak, ali stao je ispred nje i zapriječio joj put. Pokušala ga je zaobići, čvršće uhvativši torbu, kao da joj ona može pomoći da izgleda veća i jača. I ona dvojica su ustala sa zidića pa joj zagradili put, svaki sa svoje strane. Nije više mogla natrag, zatvorili su je u krug. Zamolila je da je puste, ali joj je glas bio pretih da bi je čuli. Onaj najviši zgrabio joj je torbu i bacio na zemlju, a druga dvojica uhvatila za ruke i počela povlačiti na rub ceste.

 

„Ej, pusti je na miru! Jesi čuo šta ti kažem?“, bilo je jedino što je čula prije nego je silueta srušila na zemlju najvećeg od njih. U prvi mah nije mogla razaznati što se točno događa, ali ona dvojica popustila su stisak i to je bilo dovoljno da se otrgne i potrči.

A onda je stala. I vratila se nekoliko koraka. Onu dvojicu nije vidjela, a onaj najviši ležao je na zemlji, dok mu je silueta savijala ruku na leđima.

„Bježi! Odi kući!“, doviknuo joj je.

Prepoznala je dečka iz osmog ce.

Uvijek joj je bio malo čudan. Uglavnom sam. Sjedio je u zadnjoj klupi na zajedničkim satovima iz talijanskog.

Da je odrastao možda bi učio talijanski.

Ali nije.

Nije odrastao.

Nikada neće naučiti čitati i pisati.

Jer nikada neće krenuti u školu.

Nikada neće naučiti voziti biciklu.

I neće proslaviti svoj drugi rođendan.

Umro je.

A liječnici su ga oživljavali sat vremena nakon što je već bio mrtav.

Mislila sam da će pasti Vlada. Mislila sam da će izgubiti glavu barem jedan ministar neskrbi.

Ali ništa od toga se nije desilo.

Oni su nastavili voziti svoje skupocjene automobile. Oni su nastavili jesti svoje skupe službene ručkove i večere. Kao da je sve normalno. Kao da se ništa loše nije desilo.

Kao da ništa nisu krivi.
A jesu. I oni.
I mi.

Živimo u državi u kojoj je povlastica ako te izuzmu iz obitelji jer ćeš tako preživjeti.

Živim u državi u kojoj je dijete sretno ako mu pronađu mjesto u domu.

Živimo u državi u kojoj dijete umre. Od nebrige.

 

Kažu mi „Zar moraš uvijek o tim teškim temama? Vidi koliko je ljepote oko nas!“

Da, ali jedna neopisiva ljepota je jučer ugašena.

I mi nastavljamo dalje kao da nije do nas.

Do nas je. Svakoga od nas.

 

Da je imao prilike odrasti, možda bi nekome spasio život.
Ali mi njegov život nismo spasili.

 

Počivaj u miru Anđele ❤️

Želimo promjenu!
TBT Web koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšao funkcionalnost stranice. Nastavkom pregleda stranice prihvaćate uvjete korištenja.
Saznajte više