Tko je vaš dragan?

Danas je dan za nešto ljubavno…

Za muškarca koji mi je prvi slomio srce..

 

S prozora sobe u kojoj sam odrasla vidi se cijeli Kvarner. Nakon kišnih dana zrak je ponekad toliko čist da se sa tog prozora gotovo može vidjeti što se događa u dnevnim boravcima kućica razasutih po Učki.

No, bez obzira na ljepote toga kraja, sa toga prozora najčešće sam gledala u kuću i u dvorište koje se nalazilo točno preko puta moje. U toj kući, u tom dvorištu odrastao je Dragan.

U našoj ulici ja sam bila jedina djevojčica. Svi dječaci, uključujući i moga brata, bili su stariji od mene. U to doba dok smo najljepše dogodovštine iz djetinjstva doživljavali upravo igrajući se na ulici, roditeljima je bilo dovoljno starijem bratu reći da pazi na sestru zbog čega sam ja uredno dobivala njegove podrugljive i mrzovoljne poglede. Naime, nitko drugi nije imao „privjesak“ poput njega kojeg je svugdje morao vući za sobom. Njegov omiljeni dio dana bio je kada bi mi uspio pobjeći, otrčati negdje i sakriti se, a onda priključiti dječacima iz ulice. Ja bih se tada vratila kući pod izlikom da mi se ljepše igrati sama,  jer ukoliko bih rekla da mi je pobjegao, znala sam što ga sljeduje. To sam napravila samo jednom, nakon čega je dobio batine, a za što mi je on za kaznu stavio glistu u majicu.

Nisam to tada rekla roditeljima jer sam trčeći kući da mi izvade to ljigavo stvorenje koje je gmizalo po leđima, očiju punih suza naletjela ravno na Dragana, spotakla se i pala, ogulivši koljena do krvi. Svojom majicom obrisao je krv sa mojih potkoljenica i pomogao mi da ustanem, a onda me pitao zašto plačem. Ni njemu nisam rekla ništa o glisti u mojoj majici, ne iz srama, već zbog toga jer od tog trenutka taj gmizavac uopće više nije bio bitan. Nikada prije nisam bila sama sa Draganom i nikada me prije nije dodirnuo.

Dragan je odrastao bez oca i od kada pamtim njegova i moja majka pile su subotnje, jutarnje kave u našem dnevnom boravku. Subota ujutro bila je moje vrijeme za učenje no nerijetko sam to isto vrijeme provodila pretvorena u uho pokušavajući povezati riječi koje su njih dvije izmjenjivale, često u meni nerazumljivim šiframa. Znala sam da Draganova majka radi dva posla da bi prehranila sebe i dvojicu sinova i da oskudijevaju u svemu jer Dragana i njegovog brata nikada nisam vidjela u novim tenisicama. No, u usporedbi sa ostalim dječacima u ulici meni to uopće nije bilo važno. Od onoga dana kada sam prvi puta bila sretna zbog razbijenih koljena sa kojih je Dragan obrisao krv, meni se i nije igralo sa društvom iz ulice ukoliko on nije bio među njima.

Ne znam kada je moja mama shvatila da ja svoje najljepše majice ne čuvam da bih ih obukla za školu ili rođendane već za igranje na ulici, ali bila sam sigurna da je otkrila moju najveću tajnu kada mi je pronašla nedovoljno dobro skriven list papira na kojemu je kićenim slovima bezbroj puta bilo napisano Draganovo ime. Iz nekog samo njoj znanog razloga pogledala me prijekorno i rekla mi da pazim što radim iako je to bilo potpuno bespotrebno jer mi je Dragan bio nedostižan. Naime, samo godinu dana nakon događaja sa glistom, Dragan je prestao živjeti u kući preko puta i odselio za Zagreb. Njegova mama je tada rekla da ga je upisala u državnu školu koja je preuzela brigu  njegovom školovanju te da će postati vojnik ili policajac. Od tada, Dragana sam viđala najčešće petkom kada bi sa ruksakom na leđima dolazio za vikend kući, a ja bih taj dan, to poslijepodne, provela sakrivena iz zavjese, pored prozora moje dječje sobe. Ponekad bih čekala satima, praveći se da čitam, samo da ga vidim tih pet minuta kako prolazi. Ukoliko bi došao, odlazak u trgovinu na kraju naše zajedničke ulice bio bi mi najvažniji događaj u danu jer sam se nadala da ćemo se možda, u prolazu, sresti.

Godine su prolazile i njegovi dolasci kući postajali sve rjeđi. Moj omiljeni dan u tjednu, osim petka naravno, bila je subota, kada bi njegova mama dolazila na nezaobilaznu jutarnju kavu i kada bih pretvorena u uho čekala čuti bilo kakvu vijest o Draganu. Ponekad bi me, na znajući, počastila sa čitavim nizom informacija i vijesti o tome kako je izrastao u pravog mladog muškarca i kako ga u školi hvale jer je među najboljima. Upijala sam, rastući u sebi od nekog neopisivog i nepoznatog zadovoljstva kao da ona ne priča o svome sinu već o nečemu što je moje i na što sam bila sebično ponosna.

A onda je jedne subote ujutro, nakon što sam puno petaka poslijepodne provela bezuspješno čekajući pored prozora njegov prolazak, Draganova mama došla na kavu i još sa vrata svečano saopćila vijest: „Dragan se ženi. Djevojka mu je u drugom stanju. Je, malo su premladi, ali njeni roditelji su imućni i pomoći će im u svemu što bude potrebno.“

Sjećam se začuđenog pogleda svoje majke kada sam po prvi puta u nizu svih tih godina zatvorila vrata svoje sobe da ne čujem njihov daljnji razgovor. Svaka izgovorena riječ  bila je poput čekića kojim je razbijala moje snove kao da su sačinjeni od stakla, a oštre krhotine zabijale su se u moje tijelo precizno ciljajući u srce koje je po prvi puta bilo slomljeno.

Stanem i danas ponekad uz taj prozor, ali pogled je naučio ne zalutati preko puta. Što se događa u kućicama razasutim po padinama Učke godinama mi je pružalo utjehu i puno više mira od susjednog dvorišta.

…

Ova će priča dobiti svoj nastavak jer nije mi on samo jednom slomio srce.

Ali on to ne zna.

Ne zna niti to da sam se ja svih tih godina i mnogo godina kasnije silno trudila da budem bolja, pametnija i ljepša samo zato da, ukoliko se negdje jednom slučajno sretnemo, njemu bude žao što me nije čekao…da postanem žena.

Danas znam da mi je napravio uslugu.

Bez moje prve ljubavi ja ne bih bila osoba koja jesam.

Zato…zahvalite svima koji su vas natjerali da rastete pa i onima koji su vam slomili srce.

A sada, sjetite se… Tko je vaš dragan?

…

Terapija Brze Transformacije. Tu sam.