Ne čekajte više na sebe!

2000. godina

 

Stoji u liftu I čeka da krene.. Ali on ne mrda.

“Bilo bi dobro da stisnem dugme”, ironično se nasmije sebi i stisne brojku 8. Tamo joj je ured.

Boli je trbuh. To zato jer jede hranu sa istekom roka trajanja.

Ali tako štedi pa si možda na kraju mjeseca kupi onaj parfem kojeg želi već mjesecima.

Po torbi traži ključ. Treba iskoristiti svaki trenutak pa i dok se voziš u liftu. Nije u pretincu u kojem inače stoji. Rastresena je. Previše stvari radi odjednom, ali tako se mora. Dan je kratak.

“Ako ne paziš, gubiš vrijeme. Voziti se gore dolje po neboderu liftom, kao dijete. Tko si to može priuštiti?”.

Taj glas koji čuje stalno je sa njom, u njenoj glavi, ali nema ton njenoga glasa.

Mama. Ostala je u svakoj njenoj stanici obzira što je već godinama pokojna.

Poput nevidljivog goniča koji strpljivo traži plijen.

“Uvijek se može nešto bolje napraviti samo se moraš još više potruditi. To ti govorim za tvoje dobro.”, postalo je mantra.

Zato jede hranu na isteku roka trajanja. Duplo je jeftinija.

Zato nema auto. Čemu dok postoji javni prijevoz?

Ulazi u ured, zatvara vrata iza sebe, duboko udahne.

Okreće ključ, provjeri još jednom da li je dva puta zaključano i pogleda po prostoriji.

Dobro je. Ovdje je sigurna. Ostavila ju je sa druge strane vrata. Ovdje ne može ući.

“Pusti muziku, nešto lagano, opuštajuće.”, kaže si.

Uzima zvoničiće da dodatno pročisti zrak, ali ju čuje sa druge strane vrata: “Kakvo gubljenje energije na gluposti!”, vrišti.

Odahe i nasmije se sa olakšanjem pa kaže u sebi:“U ovu prostoriju ne možeš ući. Ovdje čujem i vlastiti glas.”

 

2010. godina

 

Dobila je papir na kome piše da je normalna. Ispunila je 584 pitanja i potpisom i pečatom potvrdili su joj da je zdrava. Dobro, možda postoji samo neka mala, minijaturna anomalija, ali doktorica je rekla da već dugo nije napisala tako dobar nalaz.

“Gospođo, vi nemate problema. Barem ne onih psihičkih.”, rekla joj je.

Puno je slova iza doktoričinog imena. Valjda žena zna što radi.

Ali nije pročitala svoj nalaz. Dvije stranice gusto tipkanog teksta. Vjerovati će psihijatrici na riječ.

Samo..

Kako se koristi taj nalaz? Da li da ga ipak pročita dva puta dnevno? Jednom u jutro, a jednom navečer prije spavanja? Možda je trebala ranije otići na to ispitivanje.

Ili.. Možda nije dobro slušala. Da li je doktorica rekla što dalje?

A možda ju je ona sama trebala pitati što napraviti ako se ponovi..

Ipak krene čitati nalaz, ali onako površno kao kada čita vijesti..

Malo početka, malo sredine… I kraj.

Ne voli vijesti. Uglavnom su loše pa se naučila čitati površno. Tako ne ulaze preduboko.

Pročita nalaz i osjeti olakšanje. Dobro je. Ništa nije iskočilo i ugrizlo ju. Samo neke polurazumljive, ali neutralne riječi.

Odluči pričekati još koji dan.

Glasa nema. Barem ne više onako često kao prije. Možda je zaista umrla ovoga puta.

Možda je konačno ostavi na miru. Mama.

I možda joj konačno uspije odgovoriti, reći: “Slušaj… Živi mi se bez tebe. Imam papir na kojem piše da mogu, smijem. Dala si mi i dala sam ti, a sada bih nešto samo za sebe…”

Da, to dobro zvuči.. Tako će joj reći kada se ponovno oglasi.

Nasmiješi se ohrabrena. Danas će si kupiti jagode. Skupe su, ali zaslužila je da se počasti.

 

2020. godina

 

Na prozoru su rešetke, ali iako već tri dana gleda kroz njega, tek ih je danas prijmjetila.

Da li je to dobro ili loše?

Previše analizira, oduvijek, ali sada zna da to baš ništa ne mora značiti.

Naučila je kontrolirati glasove.

One tuđe i onaj svoj.

Zna razliku i to joj daje mir.

Može birati. Poput uloga u predstavi kojoj je ona autor pa izabire kojeg lika će glumiti.

Više ne sumnja u sebe. Barem ne onako često i sada zna da je to potpuno ljudski.

Dozvoljava si da se liftom provoza gore dolje, poput djeteta koje ima čitav dan na raspolaganju samo za igru.

Pa si kaže, prije nego pritisne dugme da ju odvede na 8. kat, poput djeteta: “Tri..četiri..sad!”

I u trenu taj lift se pretvara u vremeplov koji je iz djetinjstva katapultira u neki potpuno novi svemir kojeg je sama, sa zadovoljstvom stvorila.

..

Ne morate čekati dvadeset godina da si kupite prve jagode…ili trešnje.

Ili da se poput djeteta provozate liftom zamišljajući da je vremeplov.

Ne morate slušati ničiji glas u glavi osim svoga.

Postoje puno bolje i brže tehnike.

Terapija Brze Transformacije. Tu sam.