ZA ŽENE, ZA MUŠKARCE, ZA ..SVE
10/01/2018DAJEM SVE..
10/01/2018Jednoga dana možda dosegnemo razinu na kojoj ćemo svi znati kako poslati osjećaje i misli koje imamo u glavi u nekom određenom trenutku, a bez da budu izrečeni, ali do tada nam ostaje pisanje..
Postoje ljudi koji su kompleksniji od ostalih. Složeniji su i dublji jer su imali više iskustava, više izazova i više doživljaja kroz život od ostalih. I dobrih i loših. Najčešće ih nisu birali.. Dolazili su im na put i ponekad su oni gazili život, a ponekad je život gazio njih.. Ti ljudi su hodajuća, dišuća enciklopedija emocija i najčešće, samo rijetki znaju njihove dubine.. A te dubine imaju boje. Na vrhu se presijavaju i bliješte i svi ih vide, ali što idete dublje, boja se mijenja i postaje tamnija.. Tamnija na način da skriva sve ono što oni ne žele da se vidi površnim pogledom.
Ti ljudi imaju energiju nuklearnih reaktora i jaču.. Oni pomiču planine i mijenjaju svijet onime što rade i načinom kako nas dotiču.. Ali u četiri zida kada ostanu sami sa sobom, samo oni znaju koja je cijena da njihove pukotine ne postanu provalije.. Ja imam sreću i poznajem takve ljude.. Oni su sve: najbolji prijatelji, najvrijedniji radnici, najbolji sinovi, najbolji od najboljih..za druge. Za sebe rijetko. Ono što njih proganja je nedodirljivo, duboko pohranjeno u podsvijesti, u trenucima koji su ih oblikovali da budu u isto vrijeme najjači na svijetu i nježni kao duša..
U Japanu postoji vještina kojom se pukotine oštećenih stvari ispunjavaju zlatom.. Na taj način one postaju još vrijednije i ljepše.
Svaki događaj u našem životu na nama je ostavio trag.. Bez obzira što mislimo da su neke naše pukotine ispunjene mrakom, sve se to pretvara u zlato životnog iskustva.. I tako, upravo zato jer smo bili slomljeni, naša prošlost je ta zbog koje postajemo bogatiji i vrijedniji..
Postoji način da svatko od nas svoje pukotine popuni zlatom, da više ne nosimo terete koji nam nedaju da lete visinama koje nam pripadaju..