ZA ŽENE, ZA MUŠKARCE, ZA ..SVE

Skoro svaki izlazak završi isto, rečenicom: “Nema više pravih muškaraca.”

Jer ne samo da neznaju prići ženi i započeti konverzaciju, oni se BOJE.
Njih je strah. Ali ne toga da će biti odbijeni ili, ne daj Bože, posramljeni..

Oni se boje pokušati.

Pokušati nešto tako benigno kao što je neobavezan razgovor pa makar kroz samo neoliko rečenica, kroz koji bi mogli, onako nonšalantno provući samo jedan kompliment zbog kojeg bi se svi osjećali bolje.. I možda bez ikakvih daljnjih namjera, u tih nekoliko minuta, stvorio bi se onaj fluid u zraku nakon kojeg bi, možda svatko otišao na svoju stranu, ali bi ostao osjećaj zadovoljstva.

Oni stoje. Sa čašom u ruci i trude se izgledati što neobaveznije i nezainteresirano. Kao, imaju sve što im treba.
One..ne, nisu se sređivale zbog toga što će možda nekoga sresti ili upoznati. One se sređuju zbog sebe. Kao.
Jednom davno, pripreme za izlazak trajale su satima. Muškarci su se brijali i oblačili pažljivo ispeglane košulje, a žene..pa samo vikleri na glavi držali su se pola dana..
I bilo je romantike u pogledima i čekanju na sentiš.. i u tome da te baš on odveze kući..
I bilo je vjernosti i bilo je cvijeća..i bilo je “oprosti” rečeno kroz pjesmu koju ona najviše voli..

Za muškarce koji se ne boje..i one druge..
Za žene koje se ne lažu..i one druge..

Terapija brze transformacije.