„Pa do kuda ćemo?“, upita on.
„Do kraja. Kao i uvijek.“, odgovorim.
Često pomislim koliko mi je život mogao biti drugačiji, neki bi rekli lakši, da sam birala drugačije.
Da sam se samo malo više pognula, da sam češće klimnula glavom umjesto da ju podignem, da sam šutjela umjesto da izgovorim ono što mislim..
Ali nisam.
I nije to bila stvar moje tvrdoglavosti ili inata. Meni čitavo tijelo nije dalo drugačije, a ne samo jedan njegov dio.
A silno, silno sam željela pripadati i biti ista, jednaka. To je u našoj srži, u genima. Ali rijetko mi je uspijevalo.
Jer to nešto različito i drugačije što je u meni, uvijek je stršalo i odavalo me. Odavalo me onoj slici u ogledalu koju bih ugledala svakog jutra, a taj odraz posramio bi me svojim pogledom svaki puta kada bih se pokušala izvući na slabost. Jer nisam jednaka. Niti ista, da bih pripadala SAMO zbog slabosti.
Nakon razvoda, mogla sam potražiti nekog dragog i dobrog muškarca, udati se i prepustiti.. Ali nisam.
I mogla sam toliko puta napredovati u tim svojim karijerama i zauzeti neka odgovorna mjesta i funkcije. Ali nisam.
Jer ponekad je trebalo samo malo napraviti kompromis. Ali ja nisam mogla.
I nikada nije bila stvar u dokazivanju, sebi ili drugima, da ja sve mogu sama. To je laž i glupost. Nitko ne može sve sam.
Moji izbori nastali su iz poriva da napravim ono što mislim i osjećam da je za mene ispravno, a tu kompromisa nije bilo.
Zato nikada nije dolazilo u obzir da npr. uđem u vezu jer bi tako bilo komotnije i lakše podijeliti obaveze i platiti račune. Zato nije dolazilo u obzir napredovati na način da samo malo zažmirim na jedno oko. Da sam tako napravila, za neke stvari bilo bi lakše, sigurno bi bilo drugačije, ali sva moja ogledala u stanu bila bi porazbijana.
Moj najbolji prijatelj rekao mi je jutros: „Ti si sve svoje platila. Nikome ništa nisi dužna, a najvažnije stvari u životu si ostvarila. Doživjela si ono što mnogi nisu, tvoji sinovi su svoji ljudi, a svoju svrhu si ispunila.“
Pa kada je tako, a tako je, na temelju svih onih beskompromisnih izbora što sam ih do sada napravila, to znači da sam ipak napravila najbolje. Uvijek bila svoja, a svi ti moji izbori stvorili su moje sadašnje -„Ja“.
Jer nisam došla na ovaj svijet da budem nečija kopija, da budem ista. Došla sam na ovaj svijet da budem drugačija i jedinstvena, da imam pravo na svoje mišljenje, emociju, svoj izbor.
Samo tako se postaje „ja“. Bez svojega „ja“, samo smo roboti proizvedeni u tvornicama za „iste“.
I zato smatram da, ako tražim pravo za sebe da budem drugačija, a tražim ga, da mislim svojom glavom i osjećam svoje osjećaje, to znači da moram poštivati i tuđe pravo na izbor. Pravo da svatko bira što će napraviti sa svojim životom, dok god se to tiče njegovog života i njegovog tijela.
Jer ako to ne dozvolimo znači da ćemo u jednom trenutku imati pravo zabraniti i nečije pravo na abortus, na to da bude gay ili da pofarba kosu u žuto.
Svaka civilizacija koja je postojala prije nas stvarala je svoja pravila. I svakoj je presudilo vrijeme.
Svemu što se događa uvijek presudi vrijeme. Ne postoji bolji sudac od njega.
Zato će i ovoga puta tek vrijeme pokazati da li ćemo pravilima koje donosimo opravdati svoje pravo na preživljavanje. Ili ćemo nestati kao i mnogi prije nas.
I zato danas, samo danas, ja ću si dozvoliti da tugujem. Zbog toga što nismo dovoljno naučili iz povijesti i što dopuštamo da se ona ponavlja. Samo smo ljudi.
A sutra, sutra ću se radovati. Jer, što god da bude – to neće biti kraj.
Jer o kraju, hvala Bogu, Univerzumu ili kako god zvali ono u što vjerujete, o njemu ne odlučuje čovjek. O kraju odlučuje ONO što nas je stvorilo.
Amen.
