Nije meni dosta dan, ni tjedan ni mjesec! Niti godina mi nije dovoljna.
Ja želim cijeli život da mi bude sretan!
Barem ovo što mi je ostalo od njega.
I ne želim samo danas cvijeće, male znakove pažnje i ručak u ženskon društvu. Danas će to biti forma za zaboravne. Za one kojima treba podsjetnik na pažnju i razlog za slavlje.
Dajte mi sve to, ali i sutra ili bilo kojeg drugog dana u godini. Onako, iz čista mira. I znati ću da je iskreno. Pa slobodno to ponovite. Često.
Ali nemojte samo danas, ne po obavezi. Jer ne treba mi bombonijera da me podsjeti tko sam, da sam žena. I da poželim, ne mogu to zaboraviti.
Po meni, današnji dan trebao bi se zvati Dan sjećanja na hrabre žene. Na one koje su bile jake kada je riskirati život i egzistenciju bio jedini način da se prestane biti manje vrijedna. Hvala im. Danas je njihov dan.
A moj je svaki ostali.
Zato me poštedite jednodnevnih čestitanja. Ja znam tko sam.
I ničiji jedan dan pažnje neće mi nadoknaditi onih preostalih 364 dana zaborava.
Ja jesam žena. Svakoga dana.
Hrabra, jaka, pametna, svoja…kada mi je takav dan.. Ali i kada nije, isto sam – ŽENA.
Zato mi nemojte samo danas poželjeti sreću. Ne na jedan dan.
Poželite mi sretan život.
Ja to želim vama.
SRETAN VAM ŽIVOT! ŽENE!
(..i svim muškarcima kojima je dana žena u godini najmanje onoliko koliko i dana muškaraca) ..
