Počela sam raditi sa 16 godina.
Najprije su to bili oni ljetni poslovi, preko učeničkih ugovora i neki sitni novci sa kojima se jedva moglo otići u kino i na pizzu.
Ali džeparca od roditelja nije bilo pa i nije bilo druge nego onim jutarnjim, radničkim autobusom otići na posao, iako mi se činilo da svi drugi, moga godišta, bezbrižno spavaju do podneva..
Radeći i zarađujući prošla sam kroz fax, a nakon što sam diplomirala često sam radila i dva posla..
Novac je dolazio i odlazio i nisam se pretjerano zamarala time koliko ga imam sve dok nisam osnovala obitelj..
Često mislim da je moje učenje o životu započelo tek kada su došla djeca i promijenila ga na način na koji nas nitko ne može pripremiti..
No vrlo brzo za mene došao je i razvod..
I nakon njega borba.
A borila sam se onako kako sam najbolje znala – bjesomučno radeći.
Radila sam da napunim frižider, platim režije, vrtićke i školske izlete i dječije rođendane, treninge, članarine, knjige, tenisice koje su se trošile kao da su brusni papir, trenerke koje su vječno bile potrgane na koljenima..
Uglavnom, činilo se da ne mogu zaraditi onoliko koliko računa se može sakupiti na kraju mjeseca..
I bila sam frustrirana.. Bila sam ljuta misleći kako su mi uzaludne sve moje škole i svi fakulteti, sva moja znanja i sve moje sposobnosti kada jedva spajam kraj sa krajem.
Tako sam mislila i tako je nekako i bilo. Tada.
Jer činilo se da svi voze bolje aute od mene, imaju manje dugova i ljepše stanove od moga..
A ja sam vječno radila učeći usput, tražeći još onu jednu knjigu, još jedan seminar na kome ću konačno naučiti da bih znala dovoljno..da bih bila dovoljna..sve dok se nisam dovela na rub iscrpljenosti I stresa.
I onda je došlo..poput pomilovanja.
Poput blagoslova..jer tako izgleda spoznaja.
Trenutak u kome sam shvatila da je sve, baš apsolutno sve što sam naučila, napravila, doživjela – UGRADILA U SEBE..bilo ogromno, akumulirano bogatstvo koje me definira.
Definira što sam to JA.
U tom trenutku sam znala da moje bogatstvo hoda samnom, u meni.
Za ono što ja želim raditi u životu i radim nije važno kako izgleda moj stan ili auto kojeg vozim..
Ljudima koje imam i koje želim imati u svom životu nije važno jesam li ljetovala na Maldivima ili ne.
Bitno je ono što im ja imam za dati, što se nalazi u meni, u mome umu i mome srcu, a to se gradi godinama kroz rad, učenje i iskustvo. Nikako drugačije. I samo mali dio toga se može kupiti novcem.
Želim vam dobre aute i lijepu garderobu, daleka putovanja i skupe poklone, ali iznad svega vam želim ljude koji će vas birati za suradnike, prijatelje i partnere zbog vašeg najvećeg bogatstva – toga kakvi ste ljudi.
Koji će vas voljeti zbog vašeg velikog srca i mudre glave, zbog onoga što ste uložili u sebe, gradeći sebe.. Zbog samo vaše bogate osobnosti.
..
Terapija Brze Transformacije. Tu sam. Osobno.
