Ne lovite sjenu!

Kada smo se prvi puta vidjeli donio si mi cvijeće koje si ubrao na livadi iza svoje kuće.

Bilo je zamotano u neku staru, vlažnu kuhinjsku krpu jer je bio kolovoz i to si napravio jer nisi želio da uvene u tvom autu bez klime dok si se vozio u grad gdje smo dogovorili kavu.

Dao si mi to cvijeće, dodatno zamotano u smeđi kartonski škartoc, na terasi prepunoj ljudi.. I priznajem iskreno, pomislila sam da si pomalo čudan.

Sa tvoje majice je vrištalo previše boja, a onda si mi rekao da, iako ti je preko 50, i dalje vjeruješ u ljubav na prvi pogled.

U tom trenutku sam znala da je čudnije od tebe samo to što sam ja uopće pristala na tu kavu.. Jer ja odavno više nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, a ti nisi bio niti blizu tipu muškarca sa kojima sam do tada izlazila.

Bio si malo smotan i na kilometre se vidjelo da te zbunjujem.

No, ostala sam na toj kavi iz vrlo sebičnog razloga. Grozno, priznajem..ali osjećala sam se dominantno. Sada znam..na potpuno pogrešan način.

I pričali smo dugo toga dana i promijenili nekoliko kafića, ali kada sam konačno odlučila otići kući nije mi palo na pamet da te poljubim ili da ponovno dogovorimo kavu.

Oprosti mi, znam da čitaš.. Ali toga dana sam imala vremena, samo to..

 

A onda mi se desilo da sam se zatekla (a to je zaista za jednu posebnu priču) u nevolji.

Stajala sam sa koferom, nasred ceste, na ljetnom suncu, u nekom nepoznatom mjestu kojim autobusi prolaze iznimno rijetko i trebala sam pomoć. I kako to obično biva, nitko od poznatih se nije javljao na telefon.

Ali ti jesi.

I došao si po mene, sa svojim autom bez klime u kojeg je jedva stao moj kofer..

Ostavio si istog trena sve što si radio da bi došao po ženu o kojoj gotovo ništa nisi znao..

Podsjećao si me na Petra Pana, pa sam te tako i zvala.. Jer si se ponašao kao dječak u tijelu odraslog muškarca.

Ali mene su učili da žene trebaju i žele muškarce, a ne dječake..

A onda si me pozvao u kazalište..

I na kraju predstave kada su svi ostali pristojno sjediti iako je predstava bila fenomenalna, ti si ustao i vikao iz sveg glasa “Bravo!”, ne mareći za druge.. Jer te, poput djeteta, nije bilo briga za tuđu sputanost.. I to mi se svidjelo.

Da, i “oteo” si me! I odveo u šumu.. Da me spasiš od mene same i toga što previše radim.. Spremio si najbolje kuhano vino koje sam ikada pila i ispekao kolač.. Brinuo za mene.. I od tada mi na stotinu drugih načina pokazao da je Petar Pan, koji se srednjim imenom zove tvojim imenom, puno veći muškarac od onoga što sam ja mislila da znam o muškarcima..i dječacima..

A onda si me odveo u Vukovar.

I pokazao mi svoje rane i ožiljke iz rata, a cijelim putem je svirao Balašević..

I znala sam da su me naučili krivo, da sam tražila krivo..

Da sam čitavo vrijeme u biti, ja bila ta koja je lovila sjenu.. Ili sjene.. Sjene od muškaraca, ne videći ono što mi stoji pred očima, gledajući u krive stvari..

…

Zaboravite ono što su vam rekle majke o tome da mušarac mora biti visok, taman, naočit.

Zaboravite reklame iz “ženskih časopisa” na kojima muškarci u skupim odijelima stoje pored još skupljih automobila..

..jer dok to ne zaboravite nećete vidjeti Muškarca koji stoji pored vas spreman da, samo zbog vas, preokrene čitav svijet..

A možda je maskiran u Petra Pana..

I neka vam taj Muškarac, za kojeg se nadam da stoji pored vas, bude naočit.. I neka nosi skupo odijelo..

Ali prije svega..

Neka bude iskren kao dijete i topao kao sunčan dan.. Neka bude vitez koji spašava pa bez pitanja ostavlja sve drugo, i na vaš poziv, dolazi na drugi kraj svijeta ako treba ..(bez obzira ima li mu auto klimu ili ne ?)..

I neka bude velikog srca. Za sve. Ne samo za vas. Nego i za ono cvijeće, ubrano na livadi, zamotano u vlažnu kuhinjsku krpu.. Jer to je znak da mu je stalo, da brine, da pazi.. Do svakog oblika života. I to ga čini velikim, najvećim. Muškarcem.

…

Terapija Brze Transformacije. Tu sam.

Da pronađemo zajedno vašeg Petra Pana.