Budite u vezi. Sa sobom!

Čežnja. Čitav život je osjećam.

Poput gladi živi u meni, a ja tražim način kako da je nahranim.. Pa se nadam da će, kada je nahranim, nakon toga otići i da se, po mogućnosti, nikada više neće vrati..

S vremena na vrijeme je zavaram..ili zavaram samu sebe. Najčešće to bude kada se zaljubim i kada volim, pa sa tim osjećajem ljubavi dođe i onaj osjećaj pobjede. Da, pobijedila sam je! Otišla je, nema je više.. Uništena je!

A onda ljubav pukne.. I čežnja se vrati.

Znate li kakva je to čežnja? To je čežnja za pripadanjem, povezanošću, ispunjenjem..

 

Radeći ovo što radim, naučila sam nešto..

U biti, naučila sam puno toga, ali vezano uz čežnju naučila sam sljedeće: shvatila sam koji je to bio trenutak kada se ta čežnja po prvi puta uvukla u mene.

Nikada ne biste pogodili, ali i sa vama je vjerojatno bilo potpuno isto.

Bio je to trenutak kada su me naučili da smo ja i ostatak svijeta, sve što se nalazi oko mene, dva potpuno razdvojena pojma, dvije potpuno različite stvari. Svih su nas tome naučili, zar ne? „Ovo si ti i ime ti je Takoitako, a ovo je svijet oko tebe i to je nešto sasvim drugo…“.

I tu se desio lom.

Imati ime i tako biti odvojen od ostatka svijeta naizgled nije nikakva loša stvar. Dapače, to je kao normalno i to se tako mora, da bi se lakše snašli.. I zato sve stvari na svijetu imaju svoje ime i odvojene su od drugih stvari..

Da, ali..

Da li vam je ikada palo na pamet, da se baš zbog toga jer su nas naučili da smo odvojeni od svega što se nalazi oko nas i što nas okružuje, da se upravo iz tog razloga čitavog svog života nastojimo povezati, spojiti, pripadati – sa tim nečim izvan sebe?

..da bismo, kada se spojimo, ponovno bili cijeli. I sretni.. Kao nekada, kada smo tek došli na ovaj svijet..

 

„Danas živimo s nelagodnim osjećajem da u našim životima nedostaje nešto važno, poput čežnje koju ne možemo točno definirati. Osjećamo da smo odvojeni od prava kojeg smo stekli rođenjem, a to pravo je naša potreba da živimo u – cjelovitosti.“, Lynne McTaggart

Znate li onaj osjećaj kada zbog samo nekoliko rečenica znate da se isplatilo pročitati tone knjiga? E, za mene su to bile ove rečenice i upalila se lampica..

Kada je potres zatresao Petrinju i kada je čitava Hrvatska kao jedan skočila da pomogne, nitko nije razmišljao od kuda dolazi taj poriv da se pomogne, samo smo djelovali..

A znate li odkuda taj poriv?

Iz naše ISKONSKE, genetski duboko urezane potrebe da se se prestanemo osjećati podjeljeni, kao jedinke..

Došao je iz naše potrebe da budemo jedinstveni. Cjelina.

Cijeli.

Ali, kao što su nas naučili da smo podijeljeni, tako su nas naučili i da tražimo izvan nas ono nešto što će nas nadopuniti.

A kada tražiš izvan sebe uvijek postoji i strah da ćeš to što si pronašao možda izgubiti, da će te napustiti, povrijediti, a onda i boljeti ..

Sve dok ne shvatiš da postoji samo jedna veza u kojoj ne postoje napuštanja, rastanci i suze.

I ja sam je pronašla. U sebi. Kada sam po prvi puta osjetila da je svaka moja i ona najmanja čestica povezana, sa svime i svima oko sebe nestalo je odvojenosti i postala sam cijela.

I da me ne shvatite krivo: i dalje želim i trebam ljubav u svim njenim oblicima i formama..

Ali više nema one stalne čežnje. Na njeno mjesto došao je mir. Najprije na sekundu, a onda na malo više..pa još malo više..

Trebale su mi godine. I godine.. I još godina. I učenja i prakse.

A onda se desio trenutak i sve je počelo sjedati na svoje mjesto.

I znam da još imam puta ispred sebe i kamenja na njemu, ali sve se promijeni kada po prvi puta osjetiš.

Da si u vezi. Sa sobom.

…

Ako želite vezu. Neraskidivu. Sa sobom.

Terapija Brze Transformacije.

Tu sam.