Moj otac je nabavio psa da mu pravi društvo dok šeta.
Ali nije nabavio bilo kakvog psa. Postojao je uvjet: pas mora biti lijep.
Prije konačnog izbora, obišao je sve azile u Rijeci i okolici jer ga nije želio kupiti, ali niti jedan pas nije zadovoljavao uvjet. A onda je preko “dobrosusjedskih” veza i nekih loših slika na mobitelu saznao za lijepog psa u Slavoniji (ni manje, ni više nego na drugom kraju Hrvatske) i odlučio da mu ga dovedu.
Tako je stigla kujica Bella, ali sa njom i problem. Naime, iako je bila stara samo sedam mjeseci, veličinom je bila poput teleta jer.. bilo je bitno da je lijepa, a nitko nije pitao za pasminu.
Bella je tornjak, a to je jedna od najvećih pasmina koje postoje.
Veliki psi puno jedu, traže puno prostora i imaju ogromnu količinu energije, a sa ničim od navedenog moj se otac nije mogao nositi pa je odlučio Bellu vratiti natrag, ali natrag je nisu željeli.
I tako je moj otac, Bellin vlasnik, odlučio da ju odvede u azil jer mu je ona prevelika obaveza. Iako je lijepa.
Ja sebe nikada nisam smatrala lijepom. Dapače, mislila sam o sebi suprotno. Dok mi nisu malo popravili nos slomljen nakon saobraćajne nesreće, ne znam što je na meni bilo više krivo: nos ili zubi. To su kompleksi koji su mi značajno obilježili odrastanje.
Nisam se nikada smatrala niti previše pametnom. I tu se ne sjećam da su mi roditelji rekli drugačije. Moje ocjene su za mene bile rezultat velikog truda, a ne pretjerane inteligencije.
Pohvala nije bila odgojna metoda u mojoj obitelji, a podrška strana riječ. Takva ne-zgodna i ništa posebno pametna, kao najveći poklon od svojih roditelja dobila sam to što su me vrlo rano natjerali da postanem samostalna. Naime, naučila sam da uvijek moram pronaći način kako da sama riješim svoj problem. I to je postao moj način života.
A onda je došla Bella.
Lijepa, ali prevelika. A kada je rekao da će je dati u azil jer je sa njom previše obaveza (za premalo koristi), ja u njoj više nisam vidjela samo psa, već obrazac ponašanja. Jedino što Bella, za razliku od mene, nije mogla sama riješiti “svoj problem”.
Neki ljudi nabave psa jer vole životinje, a neki jer si izgledaju glupo ako šeću sami.
Neki ljudi imaju djecu jer ih žele, a nekima se djeca dogode ili su samo “normalan” tijek životnih događanja. A da me ne shvatite krivo u vezi moga oca, ja spadam u ljude koji vjeruju da mi biramo svoje roditelje. Tako pretpostavljam zašto sam ja odabrala svoga.
Ono što je moj otac meni dao ili me, bolje rečeno natjerao da naučim, je sposobnost da se brinem za sebe i pritom ne tražim pomoć. Dugi niz godina na to sam, na neki način, bila ponosna.
A onda sam dobila svoju djecu i uz njih naučila da nije moja dužnost da im samo dam krov nad glavom i hranu na stolu.
Moja je dužnost da ih POMOGNEM da postanu bolji ljudi od mene i da zbog njih – ja postanem bolja osoba. Tako što ću se svakoga dana truditi da to budem.
Nitko od nas nije došao na ovaj svijet sa priručnikom kako da bude dobar roditelj i bolji čovjek. No, ono što svakoga od nas zaista čini dobrim ocem ili majkom te boljom osobom je trud kojeg ulažemo u sve što radimo.
Posebno u odnose. Bez obzira radi li se o čovjeku ili – psu.
Dragi tata,
ti ne nemaš pojma čime se bavim, koji su moji hobiji i interesi – jer te ne zanima.
Ali sam ti zahvalna. Odabrala sam dobro.
Jer baš zato što se ti nisi trudio, ja jesam. Za oboje. I više od toga.
I zato mirno spavaj, siguran si. Imaš mene da se brinem. To si me naučio.
A ono što je trebalo da napraviš kao roditelj – postigao si. Čudni su putevi… Jer ja jesam bolja i više se trudim.
Imam ljubavi. Beskonačno.
A to je cilj, zar ne?
Čudni su putevi kako se postaje bolji čovjek.
…
Volite svoju djecu i ljude koji vas okružuju postupcima, ne stvarima.
Postupci se pamte. Oni su ljubav.
Jer…ljubav je glagol, a ne imenica.
I neka to bude vaš put..
…
p.s. Bella je sretno udomljena.
