Napišite pismo. I neka ostane u ladici... - Transformiraj se

Napišite pismo. I neka ostane u ladici…

Ljubavlju i zdravljem ispunjenu godinu želim vam cijelim srcem!
31/12/2021
Čudni su putevi kako se postaje bolji čovjek…
26/01/2022

Na dnu ladice u mom noćnom ormariću je kuverta.

Moji sinovi odnedavna znaju za nju. U njoj je nekoliko papira. Otplatni plan kredita sa kopijom vlasničkog lista stana, nazivi i šifre nasljednih mirovinskih fondova.

I pismo.

Kada je krenulo sve ovo sa pandemijom bilo me je strah. Užasno strah. Sjećam se da sam tada, nakon odlaska u trgovački centar po namirnice dovoljne za što veći broj dana, apsolutno sve doneseno, i svu odjeću koju sam nosila, detaljno dezinficirala, uključujući cipele. Kao da želim bolest..ili smrt..maknuti od sebe.

A onda je prošla godina..pa još jedna.

Ne mogu reći da se više ne bojim. Mislim da se samo luđak ne boji, a posebno jer nam je korona pokazala koliko je nepredvidljiv svijet u kome živimo. Sada znamo da nije potrebna godina da se čitav svijet promijeni. Dovoljan je mjesec, a možda i manje.

A svi smo se promijenili. Neki više, neki manje, neki vidljivo, a neki će tek postati svjesni promjena.

Ja sam izgubila prijatelje. Dugogodišnje. Zbog uvjerenja. I dobro sam prošla jer su mnogi izgubili puno više. Život.

Da se izgubi, promijeni ili zauvijek ugasi jedan život – dovoljne su minute.

A te minute mogle su biti i moje. Ako sam išta naučila od korone, naučila sam koliko smo prolazni.

Tako je nastala kuverta. U njoj je, na neki način, sva moja imovina. Sve što posjedujem i što želim da, kada mi se nešto dogodi (ne ako, već kada), ostane mojoj djeci.

Nisam dugo čekala da ih nakon jednog nedjeljnog ručka, ponovno posjednem za stol da im objasnim. Moji krediti, računi, ono što ostavljam, sve je u kuverti. Rekla sam im što želim, a što ne želim da naprave ako (ili bolje kada) ja postanem dio crne statistike. Dovoljno su veliki da znaju i razumiju da je jedino smrt – sigurna. Tema im nije bila ugodna, ali ja sam bila mirna. A sada sam još više.

Imala sam sreće u životu pa se još nisam susrela sa smrću. Ali me čeka. Na razne načine. Moji roditelji su još uvijek živi, a nitko nije došao na ovaj svijet da tu bude zauvijek. I zato znam da me čeka. No, kako bi moja nona rekla: „Samo neka ide po redu..“ i biti ću joj zahvalna.

Jedino što nisam rekla svojim sinovima je da se u kuverti nalazi pismo.

Zajedničko pismo za njih dvojicu.

Jer ih jednako volim.

Jer sam jednako ponosna na njih.

Jer im jednako želim sreću u svakom danu njihovog života.

Za mene su oni najvrijednije što postoji i ostaje iza mene. Rekla sam im to bezbroj puta, ali jedino ovako osjećam da će biti dovoljno.

I mislim da je baš to pismo ono najvažnije što im ostavljam iza sebe, od sebe.

Ako ste mislili da je seks tabu tema, pokušajte sa nekim pričati o smrti i vidjeti ćete koliko će razgovor trajati. Ali o njoj treba pričati jer je apsolutni i neizostavni dio života.

I možda su vam djeca mala ili još nisu dovoljno zrela da biste sa njima imali takav razgovor, ali kuvertu uvijek možete napraviti i staviti negdje u ladicu. Ili još bolje – pismo.

Jer nitko od nas nema garanciju, ali baš nikakvu, da će doživjeti duboku i mirnu starost.

I možda vam se ne sviđa tema o kojoj pišem, ali prije ili kasnije doći ćete do nje. I napraviti ono što sam i sama napravila.

A zašto vam ovo pišem? Iz samo jednog razloga.

Da biste bili svjesni koliko je vaš život DRAGOCJEN. I da biste još više cijenili svaki trenutak kojeg imate.

Jer jedno je sigurno: nitko ih nema bezbroj. Pa ni vi.

Napišite pismo. I neka ostane u ladici…
TBT Web koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšao funkcionalnost stranice. Nastavkom pregleda stranice prihvaćate uvjete korištenja.
Saznajte više