Plakao je tako jako da sam, po dubini jecaja sa druge strane telefonske linije, pomislila da je netko umro.
“Ubio sam Stelu”, jedva je izgovorio.
A ja sam odahnula.
Stela je kornjača.
Zoran, moj brat, našao ju je zgnječenu pored puta kada je bila velika poput dječjeg dlana. Netko je stao na nju, zdrobio joj oklop i produžio. Taj netko vjerojatno nije niti primijetio da je stao na biće, a ne na kamen.
Steli je valjda bilo suđeno da je Zoran pronađe te da tako dobije svoj novi dom. Obzirom da veterinar nije imao pojma što bi se moglo napraviti sa bebom kornjačom slomljenog oklopa, on joj je zalijepio flaster i prvih nekoliko mjeseci živjela je u kutiji za cipele nasred njegovog dnevnog boravka, uz svakodnevno svježe listove salate i vodu.
Oporavila se i narasla toliko da je prošle jeseni, kako to već rade kornjače, iskopala svoju rupu u njegovom dvorištu i povukla se na zimski san. Ali nije izašla. Smrznula se.
I zato je rekao da ju je ubio. Jer se, rekao je, nije dovoljno dobro brinuo za nju.
Zoran i ja se ne viđamo često, ali ne prođe dan, a da ne izmijenimo nekoliko poruka ili barem jedan poziv. On previše radi. U poslovnom smislu stvorio je sve što se stvoriti može, no kada godinama radite preko dvanaest sati dnevno, život vam to naplati na vrlo specifičan način.
Mislim da nikada nisam upoznala nikoga tko ima toliko energije i strasti za svoj posao. Emocija je njegova pokretačka sila, ali vremena za sebe ili zastajanje – nema. I zato ga nitko nikada nije vidio ili čuo da plače. On je buldožer koji rješava probleme, stvara i gradi, ne stajući.
Zato sam, kada mi se toga jutra javio na telefon sa riječima punim suza, znala da je, konačno- stao.
Mi živimo u svijetu simbola u kome nema slučajnosti.
Ta kornjača zakopana da prezimi u njegovom dvorištu, po njemu bespomoćna i slomljena, bila je onaj mali, duboko potisnuti, zanemareni dio njega za koji se nije dovoljno brinuo.
Stvorio je sve, imao je sve, osim onoga zbog čega se vraćamo kući.
Odavno znam da nas pokreću programi koje smo stvorili u najranijim godinama života. Ono što ste u tom periodu naučili, to ćete ostatak života raditi, a ono za što ste bili zakinuti, vaš um će se pobrinuti da čitav život nadoknađujete. No, na taj način, bez obzira koliko ste nečega tijekom života uspjeli steći ili imate – najčešće nikada neće biti dovoljno. Živjeti ćete u kroničnom nedostatku.
To je prvi i osnovni razlog zašto smo svi toliko fokusirani na posao. Posao je izvor novaca, a novcem se može kupiti gotovo sve čime se može zadovoljiti potreba. Civilizacija u kojoj živimo to jako dobro zna i – iskorištava.
No, nešto se ne može kupiti novcem. To su bliskosti i povjerenje.
I ne samo da to ne možete kupiti, to ne možete niti stvoriti preko noći. To se gradi.
Nedavno sam čula definiciju ljubavi koja mi se jako svidjela. Žena je rekla: “Nije ljubav sresti srodnu dušu. Ljubav je rasti sa nekim, zajedno kroz poraze i pobjede, uspone i padove. “
Ljubav se gradi, kao i svaki odnos. I po meni, prava ljubav bez bliskosti i povjerenja ne postoji.
No, ta naša civilizacija, toliko fokusirana na “preživljavanje” naučila nas je da je novac bitan. Naučili su nas da moramo svakoga jutra ustajati i odlaziti na posao, da bismo kupili što više toga kako bismo, po mogućnosti, izbjegli svaku vjerojatnost da nam nešto nedostaje.
Ali, što je sa onim što se ne da kupiti? Tko nas je i kada učio kako graditi – odnose?
Jedna od mojih omiljenih zanimacija je promatranje ljudi.
Gotovo najviše volim promatrati ljude kako sjede po kafićima ili žene u shoppingu. I znate što sve više vidim? Kada sjednu na kavu, ljudi bi trebali razgovarati, ali sve manje to čine. Često gledaju svaki u svoj mobitel ili doslovno osjećate kako su sjeli, jedan sa drugim, samo da im prođe vrijeme.
Žene u kupovini su posebna priča.. Možemo potrošiti sate obilazeći trgovine, a da na koncu ne kupimo ništa.
A sada jedno pitanje za vas:
Kao prvo, pokušajte se sjetiti koliko ste samo ovoga tjedna vremena proveli po trgovinama razgledajući police svega i svačega. Vratite se dan po dan unatrag i doslovno zbrojite. A sada, budite iskreni pa SEBI priznajte koliko ste vremena u tom istom tjednu proveli razgovarajući sa osobama koje su vam istinski bliske i od povjerenja. Niti trećinu od onog vremena provedenog po kupovinama, sigurna sam.
No, ako niste odvojili vrijeme za te ljude, onda niste ništa uložili, ništa sagradili…
A ako niste uložili u odnos, kako ćete ga onda imati?
Možda vas šef na poslu maltretira, a djeca kući iscrpljuju. Što ćete napraviti? Otići u Zaru po novu majicu? To radimo. Svi želimo veće plaće kako bismo više toga mogli kupiti i tako se utješili zbog onoga čime smo nezadovoljni.
Ali ako vam umre kućni ljubimac, hoće li vam pomoći treći par čizama u ormaru? Ne.
Samo osoba koja će vam se javiti sa druge strane linije i kojoj ćete plakati.
To je najvrijednija stvar (koja nije stvar), a koju u svom životu možete imati i stvoriti. Odnos. Međusobni, bliski odnos.
I zato, odradite onu jednostavnu matematiku iz ove priče. Pa umjesto da provedete vrijeme tumarajući po trgovačkim centrima, ili gledajući izloge, sjednite negdje i nazovite one koje dugo niste čuli. To je ulaganje. Po meni, najvažnije i najveće koje ćete ikada napraviti.
Jer sjedili su u mojoj terapeutskoj fotelji mnogi, a apsolutno svi su se složili u jednom – samo je bliskost, povjerenje i ljubav ono što je naša istinska, egzistencijalna potreba.
Sve ostalo je samo način održavanja života.
A mi želimo živjeti, a ne preživljavati, zar ne?
