Ja slušam priče. One teške, najtužnije.
Priče, čiji je autor život, a ljudi su mu glavni likovi.
Ponekad pomislim da sam čula sve njegove scenarije, a onda me on iznenadi i zakuca za pod.
Ne dolaze k meni sretni ljudi. Sretni ljudi dijele svoje priče sa prijateljima i partnerima.
Samnom se dijeli ono što u biti – nije za dijeljenje. I tek kada taj isti život stisne glavnog lika, pa ga guši i tamniči toliko da postane neizdrživo, ne preostaje drugo nego da se ispriča ono što rijetki mogu, a još rjeđi žele čuti.. I ja čujem..
Čujem priču žene koju je majka, od najranije dobi tjerala golu u naručja nepoznatih muškaraca..
Čujem priču mladića kome je otac, od kada pamti, „nježnost“ pokazivao dodirima po genitalijama..
Na početku sam mislila da su te priče izuzetak, rijetke i iznimka..
A onda sam čula opet i opet. Scenografija se mijenja, kao i imena, ali uloge ostaju iste, zlostavljači i žrtve.
Da bih se nosila sa time što čujem izabrala sam vjerovati.
Vjerujem da je ploča, na kojoj se odvija scenarij našeg života – postavljena, a figure na njoj posložene puno prije našeg rođenja.
To je scenografija i to su likovi. To je uvod i to je zaplet.
Ali rasplet i epilog priče – to nije napisano.. To se tek piše.
To piše svatko od nas sada, u ovom trenutku, ali više ili manje svjesno.
I zato radim to što radim. Pomažem glavnom liku da napiše svoj rasplet, da presloži ploču i figure na njoj, da razbuca, polomi ili – zalijepi.. Zalijepi ono što treba ili želi da bude zalijepljeno.. Kreira i stvori ono što želi da bude stvoreno..
Jer ima izbor. SADA ima izbor da napiše svoj epilog.
I još vjerujem..
Vjerujem da su neke priče tako teške, surove i mračne samo zato jer je glavni lik u priči, ovoga puta, a na početku svega, odlučio..
…da se ne razbije u paramparčad…da ostane čitav…ustane…pa – igra!
PRIJE IGRE
Zažmiri se, na jedno oko.
Zaviri se, u sebe u svaki ugao.
Pogleda se, da nema čavala, da nema lopova.
Da nema kukavičjih jaja
Zažmiri se i na drugo oko.
Čučne se, pa se skoči.
Skoči se, visoko, visoko, visoko…
Do na vrh, samoga sebe.
A otuda se padne, svom težinom.
Danima se pada, duboko, duboko, duboko…
Na dno svoga ponora
Ko se ne razbije u paramparčad,
Ko ostane čitav i čitav ustane
Taj igra…
Vasko Popa
