Voljela bih da je hipnoza čarolija, ali to je znanost…
19/03/2018
Najbolja mama na svijetu!
19/03/2018
Sjedila je na fotelji i nije niti pokušavala obrisati krupne suze koje su joj se slijevale niz lice i nosile sa sobom posljednje tragove maskare..
„Ponekad mi se činilo da je to samo bio ružan san..“, rekla je i duboko uzdahnula.
„Nije san, ali sada je samo dio davne prošlosti koja se više nikada neće ponoviti“, rekla sam, pružila joj maramicu i nastavila:
„Jednostavno, tada si bila premala da bi sa time nosila i tvoje tijelo i tvoj um su učinili svoje – zaštitili te na najbolji mogući način kako su znali i umjeli.“
Anita je imala 55 godina i preko 30 kg viška u odnosu na ne baš pretjerane centimetre svoje visine. Ponekad je znala reći da se i od zraka deblja. No, kada joj je višak kilograma počeo uzrokovati i zdravstvene probleme, bila je sigurna da njena težina nije samo estetski problem.
Regresija u djetinjstvo izvukla je na površinu ono o čemu je Anita najčešće razmišljala kao prerano završenom djetinjstvu: kao najstarije dijete uvijek se morala brinuti za svoju braću i sestre. I dok su se druga, mlađa djeca igrala na dvorištu, ona je obavljala poslove za koje su obično zaduženi puno stariji od nje: kuhanje, spremanje, peglanje.. A onda se u sjećanju pojavila scena dana kada se njen očuh vratio puno ranije sa posla, vidno pijan. I dugo prije toga ona je bila svjesna njegovog pogleda koji je u njoj izazivao nelagodu i sa kojim se nije znala nositi no, kako je njena majka često radila dvije smjene, i kada je bila kući, jednostavno bi bila preumorna i prezauzeta da bi Anita započela razgovor o nečemu što nije znala opisati osim kao nelagodu i strah koju je osjećala u prisustvu očuha.
Nikada nije ispričala majci što se desilo toga dana. Kako je pobjegla i zašto se sakrila u školskom dvorištu gdje ju je pronašao domar i u kasne sate odveo kući. Bila je kažnjena, ali to joj je bilo nebitno u usporedbi sa rečenicom koja se kao rješenje pojavila u njenoj glavi i koju si je stalno ponavljala: „Kada budem velika i snažna nitko me neće moći ozlijediti“.
A kako se postaje velik i snažan? Što radiš kada želiš što prije odrasti? Jedeš.
I uskoro je Anita imala puno više kilograma nego bilo koja djevojčica u njenom razredu. Često su je zezali da je muškobanjasta i da bez problema može pretući bilo kog dječaka u školi, ali Anitu to nije bilo briga, dapače davalo joj je osjećaj sigurnosti. Široka odjeća koju je nosila zbog svoje težine uspješno je prikrivala i bilo kakva obilježja ženstvenosti koja se počinju pokazivati u pubertetu. Za razliku od ostalih djevojčica koje su jedva čekale da izrastu u djevojke, Anita je bila sretna što je njeno tijelo dečkima nezanimljivo. Ostavljali su je na miru, čak je i smatrali jednom od svojih.
Godine su prolazile te donijele druge probleme i životne situacije, a Anita je postala žena koju nikada nije pretjerano zanimao fizički izgled. Prihvatila je sebe i konstantnu potragu za XXL garderobom. Sve dok bolovi u kičmi nisu postali konstantna koju više niti analgetici nisu mogli prikriti.
„Morate smršaviti i to pod hitno“, rekao je liječnik, „tijelo Vam predugo nosi prevelik teret.“
Ali nije bilo samo tijelo ono što je nosilo teret. Teret je nosila i duša i to predugih 40 i nešto godina..i konačno je došlo vrijeme da ih Anita otpusti. Jer..odavno je prošlo vrijeme kada je veliko i snažno tijelo Aniti trebalo da je kao oklop zaštiti od zlostavljanja.
..
Svatko od nas ima svoju priču. Ponekad je ona dobro skrivena, a ponekad je nosimo naočigled čitavog svijeta i sami nesvjesni kako ništa što činimo ili što mi jesmo nije slučajno ili bez razloga..
Znate li, što je to na vama, a što priča vašu priču?
..
Ime i godine u ovoj priči su izmijenjene kako bi se zaštitila privatnost klijenta. Priča je ispričana uz odobrenje gđe A.
