Mi smo komadići mozaika velike slike koja se zove – život.

Čitav život sam imala osjećaj da ne pripadam..

..samo nisam znala da se to tako zove.

Bio je to osjećaj da svugdje jednostavno -stršim.

Jer sam bila ili previsoka ili prešutljiva ili predebela ili neprikladno obučena..ali uvijek drugačija, na neki za mene „ne dobar“ način.

U vrtiću je to bio osjećaj da se sva djeca igraju, trče po dvorištu i smiju tako jednostavno, bez napora, a ja stojim sa strane i pokušavam dokučiti kako da se ubacim među njih, a da oni ne primijete da je među njima „vanzemaljac“..

Pa škola..osnovna. Valjda su svi u školu išli sa svojom najboljom prijateljicom, osim naravno – mene.. I još taj put do škole i nije bio problematičan koliko posljednjih stotinjak koraka kada je trebalo ušetati u školsko dvorište i uklopiti se.. Naravno da je biti nevidljiva tada bila moja najveća želja..

Srednja škola je bila poput noćne more. Trideset djevojaka u zatvorena četiri zida učionice i gomiletina hormona koji su divljali u svakom kvadratnom milimetru prostora. Kaos. Van mene i u meni. Nemjerljiv.

A onda studentska menza prepuna buke i dima koja je valjda za svih bila osnovni smisao odlaska na fakultet. I sve bi bilo u redu da u meni nije divljao osjećaj: laaaažeeeeem! I njih i sebe. Ne podnosim dim, ne podnosim buku..ali želim biti dio. Želim pripadati..a ne znam kako.

Pa je došao brak. On je trebao riješiti problem.

..jer mislila sam:“Eto, konačno imaš nešto svoje, nekoga svoga.. On je izabrao tebe, ti si izabrala njega i vi ste par. Pripadaš.“ No, što sam se ja više trudila, to je postajalo gore jer sam sa svakim danom sve više tonula u osjećaj da samnom nešto nije u redu..

„Da si barem malo više..ovo..ili ono..ma bilo što samo ne to što jesi“. I nije bilo važno da li taj glas dolazi od nekoga iz vana ili iz moje glave..neprestano je bio tu.

I trudila sam se neopisivo. Da naučim, da vidim i preslikam sve to što drugi rade pa da konačno imam to što sam mislila da imaju drugi: sigurnost da kada si isti kao netko tko ti je važan, ti – pripadaš.

No, onda je došla godina kada se razbilo sve.

Godina u kojoj se moja zadnja nada za pripadanjem, zvana brak, razbila u najsitnije komadiće i zalijepila mi se za čelo, poput tetovaže, kao konačna potvrda – TI SI DRUGAČIJA.

I nije mi preostalo ništa drugo nego da pokušam sakupiti sve te svoje razlomljene komadiće, sve te razbacane djeliće, oštre poput stakla i pokušam se posložiti..složiti mozaik..

A boli su me.. i krvarila sam..porezana na samu sebe.. sve dok, tek prije par godina, nisam pogledala unatrag ..i vidjela..po prvi puta u životu vidjela sam sebe.

Pravu sebe.

Sebe kao mozaik stvoren od komadića, a svaki komadić je iskustvo, svako iskustvo priča. I svaki komadić je važan.

Sebe kao sliku stvorenu od boja: crne kao mrak, zelene kao radost, crvene kao krv, žute kao smijeh i..puno, puno sive..no, siva povezuje sve.

I po prvi puta, gledajući taj mozaik, osjetila sam da sam istinski dio nečega velikog ..velike slike..slike kojoj PRIPADAM.

I da je moj mozaik isprepleten i povezan, sa svim onim drugima i različitima..pa da upravo zbog toga jer sam  DRUGAČIJA, ja  konačno PRIPADAM..

..jer nas Drugačijih ima puno, puno više nego onih što se silno trude biti isti..

…jer nismo došli na ovaj svijet da budemo isti.

Došli smo da budemo različiti i to različito  u nama je naš  doprinos da ovaj svijet bude ono što bez nas nikada prije nije bio niti mogao biti.. Nov i neponovljiv.

…

Suzana, Davore, Vesna, Ivana, Gordana, Nena..svi vi čija imena ne stignem ispisati…

Svi ste Drugačiji. Svi ste neponovljivi.

I to je vaš doprinos. Zato ste tu i zato smo potrebni – Drugačiji..

..jer mi smo komadići mozaika velike slike koja se zove – život..

Zove se Svemir.

Njoj pripadamo. Svaki Drugačiji.

Svaki potreban. I povezan.

…

Iz knjige „Razgovori sa ogledalom“ (u nastajanju).