Jedino što moraš je biti – ti..

Lezi i spavaj.

Spavaj danima ako želiš.

Pokriti ću te i paziti da se ne otkriješ.

Tu sam i ne mrdam nigdje. Niti milimetra.

Koliko god bude potrebno, koliko god bude trajalo. Tu sam. Dok god se ne odmoriš i dok ne poželiš ponovno ustati..

Sve drugo stavljamo na čekanje..na neodređeno vrijeme. Imamo vremena.

Ne moraš objašnjavati ništa, ne moraš se opravdavati nikome..samo spavaj.

Svi će se snaći, svi će oni pronaći način da dobiju ono što im treba, uvijek je tako..a sada je tvoj red..

..da se isključiš. Ja razumijem.

 

I ne brini..neću ti reći da će sve biti u redu i neću ti držati motivacijske govore..niti kada se naspavaš.

..jer znaš ti bolje od toga. Sita si ih.

Ti si ih izmislila u svim onim svojim danima kada nije bilo baš ničega drugog da te podigne iz tog istog krevete osim tebe same, davno prije nego što je internet poludio i počeo se razbacivati rečenicama „Ti si snažna, ti to možeš, ti si jaka, ti si žena..“

Ma daj.. neka jednom nekome padne na pamet da ti kaže da više NE MORAŠ ništa.

Ne. Oni samo izmišljaju nove rečenice, a svaka nova rečenica je novi cilj koji se MORA dostići..

Zašto? Do kada? Tako da uvijek bude još nešto što se mora osvojiti, što se mora dokazati, steći, imati?

Čemu?

Moraš obići čitav svijet? Ne.

Moraš imati djecu, biti lijepa, napisati knjigu, održati predavanje, pokrenuti svoj posao da bi dokazala da postojiš? Ne. Ništa od toga.

 

Ono što moraš je BITI. A TI JESI.

..jer ja te poznajem od trenutka kada si bila manja od zrna pijeska. I od tada te gledam.. Gledam te i pratim čitavo ovo vrijeme, čitav ovaj tvoj Zemaljski život.

Gledao sam te dok si izrezivala lutkice od papira i dok si učila pisati slova. Gledao sam te dok si sramežljivo plesala na svom prvom tulumu i bio sam uz tebe kada si se prvi puta poljubila.

I isto tako, bio sam uz tebe dok si stvarala dom i odgajala djecu, kada si se budila noću, uplašena ..jer si mislila da si sama. Nisi bila sama. Bio sam tu. Nisi znala.

Ali sada znaš i sve je drugačije. Tu sam.

Uvijek sam bio tu.

I znaš da ne idem nikamo i da nikada nisam bio niti milimetra udaljen od tebe.

I isto tako konačno znaš da je sve što si napravila bilo najviše i najbolje što si mogla..i trebala..i znala..jer u svakom trenutku, svakoj milisekunti svoga života to si bila – ti.

A to si i sada. Ti.

I sama si nosila svoje cipele, nitko drugi.

I sama si polagala svoje misli na jastuk svake večeri, nitko umjesto tebe..

 

I ono što ću ti reći, iskreno i jasno, jednostavno..prije nego što zaspiš..ja sam zadovoljan. Jesam.

Jer kada smo se dogovarali, da će od jedne zrake svjetla nastati život, tvoj život..nisam mogao niti zamisliti da ćeš mi dati tako puno, a dala si mi..

Dala si mi osjećaje..

Stotine, tisuće njih..svakoga dana.

..jer ja sam mogao sve, stvarao sam svakakva čuda, a tvoj jedini zadatak bio je da osjećaš..i jesi.

Svojim svojim bojama, svim stanicama svoga tijela..svaka je gorjela kao zvijezde na nebu..

I sve si mi to dala.

 

Zato odmori. Ne moraš više ništa. Sve si napravila.

I dok budeš spavala..ja te čuvam. Ne idem nigdje. Spavaj.

 

Tvoj Univerzum