I da mi je život ovisio o tome, zaklela bih se da mi nikada nisi rekao lijepu riječ.
A onda sam pronašla tvoja ljubavna pisma, gotovo dva desetljeća stara.
Sačuvana iz nemara i navike spremanja nepotrebnih stvari, tamo gdje nikada ne bih tražila ništa bitno.
Na dnu kutije za cipele. Između karta za kino već zaboravljenih filmova i isteklih iskaznica s fotografijama puno mlađe mene, ležali su presavijeni listovi. Dugo sam tražila mamine stare recepte, ali kada sam razmotala papire, prepoznala sam sasvim drugi rukopis.
A mislila sam da nemam ništa tvoje.
Ne sjećam se više naših razgovora, a kamo li da smo si pisali.
Kao da nije pisano meni, nisam imala pojma što čitam, sve dok rečenice nisu počele otključavati davno potisnuta sjećanja. Ja, koja drugima govorim kako mozak ništa ne zaboravlja, natjerala sam sebe da nestane svaki podsjetnik na to da je moralo postojati nešto lijepo, jednom davno između nas.
Ostavila sam si samo bol.
I bijes. Trebali su mi i hranila sam ih.
Svakodnevno, kao vukove koje tjeram da se bore za svoj čopor. Godinama nisam znala drugačije.
Ne sjećam se kada smo se vidjeli i uspješno izbjegavam pitati bilo koga za tebe. Ne znam gdje živiš, ne znam što radiš. Ne znam s kim si. Brišem, brišem, brišem.
A onda sam pronašla tvoja pisma i u njima nježnost. Nekoliko rečenica prvog i nekoliko rečenica drugog. Toliko sam pročitala i nisam mogla dalje. Kao da time izdajem sebe, kao da rušim nešto godinama građeno što mi je pomagalo da opstanem.
Ljubavne izjave, a u njima nadanja i toplina, tvoja.
I po prvi puta osjetila sam se kriva. Za nešto što je propalo, za nešto čega nema, a što je desetljećima u mojoj glavi bila samo tvoja krivica. Nije. I moja je.
I znam da sam konačno drugačija. Nisam preboljela, ali opraštam. Tebi.
A sebi ću tek kada budem sva tvoja pisma mogla pročitati do kraja.
Čekaju.
…
Ne postoji to što um neće napraviti za nas. Potisnuti, preokrenuti, izmisliti.
Sve što je potrebno da preživimo.
Bol pretvoriti u mržnju, tugu pretvoriti u bijes. Samo da nas nahrani.
Ali kada si dozvolimo da nešto tisuću puta odgledano i stotine puta doživljeno na isti način, osjetimo po prvi puta drugačije – znači da smo zaista krenuli dalje. Da se iscjeljujemo.
I tu započinje istinska pobjeda.
..
Terapija Brze Transformacije. Za drugačije. Za novo. Tu sam.❤️
