Zoranica. Tako si me zvao. Rekli su mi da je, kada sam se rodila, Iva bilo vrlo rijetko ime koje ti nikada
prije nisi čuo. Zato si me zvao kao mog brata, ali da zvuči žensko.
O tebi ne pamtim mnogo. Išla sam u drugi razred kada mi je nakon velikog odmora prišla učiteljica i
sažaljivo rekla da si preminuo te da odem kući. Sjećam se da tih dana nisam smela gledati televiziju i da
me na pogreb nisu pustili. Navodno, to nije za djecu.
Najviše te pamtim iz priča i s fotografija. Onih crno bijelih na kojima se ne raspoznaje boja tvoga odijela.
Uvijek si ga nosio iako nisi završio niti osnovnu školu. I uvijek u tamnom, od debele i grube tkanine koja
mi je ljeti grebla koljena dok si me, onako malenu, podizao da ti sjednem u krilo.
Pričala mi je nona da si volio školu, ali bila su tada druga vremena i samo su si bogati mogli priuštiti da im
se djeca školuju. Ti si već s osam, čim si naučio pisati i čitati morao početi pomagati u vrtu. Ali ne u
vašem. Niste ga imali. U tuđima. I djeca su trebala zaraditi za hranu da bi preživjeli. Tako si upoznao
nonu. Zajedno ste odrasli kopajući “tuje lehe”.
“A jedanput me, pokla tanca va Šporovoj jame, dok smo hodeć šli doma pital ako bin bila njegova žena.
Al’ ni nam sreća dugo arivala.”, govorila je nona, pričajući u tvoje ime.
Odveli su te partizani prije nego što su u mjesto došle ustaše pa Talijani. Ona je s mojim ocem, tvojim
imenjakom Franjom u trbuhu do zuba, ostala sama usred zime u unajmljenoj prostoriji bez hrane i
grijanja.
Nakon rata bilo je lakše. Zaposlio si se kao bravar u “3. maju” pa ustajao u 4 i pješačio više od sata da bi
na vrijeme došao na posao. Godinama su me zvukovi iz tog brodogradilišta budili ujutro pa podsjećali na
tebe. Kao i dizalice na lukobranu, ispod kojih prolazim, a one stoje, zarobljene poput tebe u prošlom
vremenu.
Svojim rukama si sagradio kuću i položio ploču s godinom moga rođenja ispred ulaznih vrata stana u
kojem sam odrasla. Rekli su mi da si žurio da sve bude gotovo prije nego što stignem i da si me prenio
preko toga praga, umjesto oca, s mojih svega nekoliko dana.
Pamtim tvoj miris. Cigareta ti je uvijek bila u ruci, a od nje žuti prsti. Naboranim i pjegavim šakama koje
su uvijek podrhtavale, posebnim motom dijelio si karte, zabacujući ih tako da se poslože jedna na drugu.
Obožavao si briškulu i trešetu. Nikada se nisi ljutio kada si gubio, a gubio si često jer je moja mama
uvijek znala bolje, i s kartama. Tako si govorio, volio si nas.
Nisi se odvajao od svoje plave francuske kapice. Samo u rijetkim prilikama, kada bi se počešao po
visokom čelu, vidjela bih tvoju rijetku, tamnu kosu i ispod nje smeđe mrljice.
Ne pamtim puno, pamtim najvažnije, a to je osjećaj. Uz tebe sam bila sigurna. Sjećam se tvojih umornih i
mutnih očiju koje su pratile svaki moj korak. Bez obzira što si se teško i sporo kretao, ništa mi se loše
nije moglo dogoditi dok me ti čuvaš.
Rekli su mi da je moje ime bilo posljednje što si izgovarao u bolnici kada više nikoga nisi prepoznavao.
Nisu me odveli da te vidim. Niti to, rekli su mi tek kada si umro, nije za djecu.
U mojoj ladici u kojoj čuvam najdraže uspomene, stoji tvoja francuska kapa. Posljednja koju si nosio.
Ponekad ju stavim na glavu i poželim biti sigurna kao nekada dok sam trčkarala oko tvoje omiljene
fotelje u kojoj si nedjeljom slušao “Primorsku poneštricu”.
Nema jutarnje buke iz brodogradilišta koja se širi daleko okolnim mjestima. Nema “Primorske
poneštrice”, nema none niti priča o tome kako se teško živjelo. Ali ima tebe u meni, u tvojim genima koje
nosim, kojima se svaki puta zahvalim kada je teško, a ja izdržim. Borac sam na tebe, nono!
..
U vama su geni vaših predaka.
Prelistajte stare fotografije, potražite uspomene na one čije nasljeđe nosite.
Pa im zahvalite jer su temelj bez kojeg nas ne bi bilo.
Jednoga dana ili već danas, netko će u sebi nositi vaše gene. I taj netko neka bude snažan, neka bude borac!
Neka bude – na vas!
..
Terapija Brze Transformacije. Tu sam.
