Naučila je sve tehnike kako voljeti sebe.
Ali ih ne primjenjuje.
Kada se pogleda u ogledalo i dalje vidi tanke, stroge usne, previše suhu kožu i loše popravljen nos nakon prijeloma.
Ne voli niti svoju kosu. Neposlušna je i prirodno bezbojna. Zadnjih godina, kao za inat, intenzivno poprima njoj najneprihvatljiviju boju i tako joj samo još više prkosi.
Jedino MOŽDA voli svoje oči. Bez obzira što je sve kroz njih prošlo, doživljava ih kao najčišći dio sebe. Potpuno su iskrene, u njima nema laganja. Naslušala se i nagledala toga, izvana i iznutra, pa joj od laži bude mučno, jače nego od nekog drugog otrova. Ona može slagati glasom (izbjegava), osmjehom ili rukama (ide joj teže), ali očima ne može i zato ih MOŽDA voli.
Kada je baš u dobroj fazi, ponekad voli svoje tijelo.
Ne zato jer misli da je lijepo već zato jer mu je beskrajno zahvalna.
Ostalo je čitavo i zdravo unatoč tome što mu je vlasnica mazohist, nešto po njenom, a nešto po tuđem izboru.
Ipak, postoji nešto što u vezi sebe voli i za to joj ne treba ogledalo.
To je jedina stvar čiji je iskonski, pravi vlasnik i autor i baš nikakvu zaslugu u vezi toga nemaju njezini roditelji, pa niti onaj doktor koji joj je popravljao nos.
Kod sebe voli – kako voli. To je samo njeno. Sa time nije rođena, tome je nitko nije naučio i ništa joj tu nije dano. U potpunosti posjeduje sva autorska prava.
A sada voli.
Konačno voli taj osjećaj kaosa u kome stvari napokon, nakon pola stoljeća, polako dobivaju obješnjenje. Nered je, ali ga voli.
I po prvi puta vidi jasan smisao u zbrci, bez potrebe da sve posloži u savršeni red.
Vjeruje, da će s vremenom, u tom kaosu naletjeti i na svoj nos pa zavoljeti i njegovu neravninu.
…
Domaća zadaća: pronaći nešto na sebi, u sebi što voliš i biti zahvalna.
Sutra ponoviti postupak. Pa opet i opet. Dok ne pronađeš i zavoliš sve.
