Neke žene su vrlo atipične – princeze..

Od svih sjećanja iz prvog razreda osnovne škole, najjasniji mi je i dalje onaj osjećaj panike koji bi me obuzeo svaki puta kada bi došao red na mene da čitam tekst na glas, pred razredom.
Rekli su mi, naime, da ne znam čitati dobro jer slovkam.
Ako ne znate što je slovkanje, to je ono kada dijete čita slovo po slovo pa tek onda slova poveže u riječ, umjesto da čita po slogovima.
No, nitko me nikada nije pitao kako i zašto sam baš tako naučila čitati.
Sjećam se da sam imala pet godina kada mi je dojadilo čekati mamu da mi po nebrojeni puta pokuša dovršiti čitanje jedne te iste priče (oprosti mama, znam da si imala puno obaveza)..pa sam odlučila naučiti čitati sama.
I znam da sam na početku izmišljala tekstove, ali malo po malo, naučila sam i čitanje. Krivo, kako su mi kasnije rekli, ali konačno sam pročitala  Pepeljugu i Snjeguljicu i Trnoružicu…Sama..sve do kraja.

I sjećam se da sam tada negdje čula, ne sjećam se od koga, kako su u biti sve djevojčice princeze i mislila sam  da ću pronaći, u jednoj od tih bajki, koja bih to princeza mogla biti ja.. Ali niti u jednoj nije bilo djevojčice poput mene.
Naime, čak je i Pepeljuga, prije nego što je dobila zlu maćehu, bila voljena i obožavana princeza svoga tate, ali obzirom da ja to za sebe nisam mogla reći..shvatila sam da sam ja, valjda, drugačija djevojčica, koja ne može biti princeza..
No, to je bio samo početak..
Jer, iako nisam živjela u bajci od djetinjstva, to nije moralo značiti da jednoga dana neću naći princa, zar ne?
I počela sam čitati još više, počela sam učiti..sve po redu. Zaista jesam. Mislila sam, što više toga naučim i znam, jednoga dana kada ga sretnem, on će shvatiti koliko ja vrijedim, koliko sam dobra..
Pa sam tako naučila nekoliko stranih jezika, naučila sam peći kolače i spremati sarmu, a u isto vrijeme biti lijepa i duhovita.. No, nakon određenog vremena, bez obzira koliko sam toga naučila, vidjela sam da to nije dovoljno, da ne pomaže.. Jer, neke žene nisu znale strane jezike i nisu imale pojma o kuhanju, ali njihov princ bi ih čvrsto držao za ruku, dok mome nije bilo niti traga..
A onda sam shvatila da te žene imaju tajnu, da one znaju nešto što ne piše u knjigama iz kojih sam ja učila. Zaključila sam da one (shvatiti doslovno): Znaju sa muškarcima!
Shvatila sam da one znaju što muškarcima treba i kako im to dati, da znaju što treba napraviti i kako biti pa i tri koraka ispred njih, a da pritom muškarci čitavo vrijeme misle kako, u biti, oni vode.. Te žene su znale IGRU!
I tu ne mislim na šah ili bridž, već onu pravu igru kako privući, zadržati i pripitomiti muškarca.. I to na vrlo latentno submisivan način: tako da on čitavo vrijeme misli kako je lovac, moćan i dominantan, a ona, naravno, plaha i nesigurna, kao srna tj. lovina..
Ali, kao što rekoh, knjiga u kojima to piše tj. kako to naučiti i postići, nije bilo.. Za to je trebalo imati urođeni talent ili vještinu koja se razvija, ali koja je mene očito, na samom početku, zaobišla ..
No, uporna i dosljedna kakva jesam, nisam željela odustati. I kada sam već naučila toliko toga, mislila sam – naučiti ću i to.. Pa sam slušala i trudila se, pratila sve te kombinacije tko što mora prije, a što se ne smije napraviti nikada.. Dok, u jednom trenutku nisam rekla – dosta.
Nije to za mene. Ja to ne želim pa makar po cijenu toga da nikada ne dobijem svoga princa.
Jer..ako moram mjeriti vrijeme koliko mu nesmijem odgovoriti na poruku i kada mu se smijem javiti prva, a kada ne – ja ne želim takvu bajku..
Ili možda.. Ja jednostavno nikada nisam bila i neću biti TAKVA princeza..
..
Dragi prinče, moj prinče..
ja volim iskrene razgovore i na mome licu se vidi svaka moja emocija. Ne znam pričati viceve i ne ide mi čuvanje tajni, ali znam voljeti i davati pažnju onome tko to zaslužuje.. I zato, ako me slučajno negdje čekaš ili tražiš, a ne prepoznaješ me jer nemam krune na glavi, to je zato jer sam ja vrlo atipična – princeza..
Tvoja Crvenkapica (p.s. ponekad, ali samo ponekad, princ se ne maskira u Lovca ..već u Vuka ;))

 

.. a svim ostalim prinčevima sljedeća poruka:

Dragi prinčevi,

znamo da ste tamo negdje i tražite svoje princeze..

Ali, nemaju sve princeze krune na glavi. Neke umjesto kruna imaju višak kilograma, a neke već i bore od čekanja da budu pronađene.

I da, znamo da ste vi tisućljetni lovci, da volite strast lova, igre skrivanja i otkrivanja tragova sve dok lovina na kraju ne padne i prepusti se u potpunosti..

Ali..danas postoje princeze koje nisu imale vremena učiti igre skrivača, nadmudrivanja i zavođenja, jer su učile neke druge, mnogo bitnije stvari..

Učile su kako biti kompletne žene, a koje znaju istinski voljeti..

Zato, dragi prinčevi, možda je konačno došlo vrijeme da izađete iz bajki u kojima su princeze mlade, vitke i plahe..bespomoćne i krhke..

I prohađete novu vrstu princeze..

..zrelu ženu.