Najbolji način da ne izgubite razum je da ludo volite – SEBE!

Ne sjećaš se kako to izgleda probuditi se pored nekoga.

Ona sjećanja koje imaš, nisu sjećanja na buđenja uz nekoga koga voliš i drago ti je da ih gubiš..

Šalica kave koju držiš u ruci dok u jutro čekaš da se stan malo zagrije pa da se klinci ustanu u toplo, tvoja je meditacija. A onda oblačenje i šminka i za kojih desetak minuta više ništa na tebi neće pokazivati da si se probudila sa grčem u želucu. Proći će, uvijek prođe čim uhvatiš ritam obaveza..

„Dobro je, guraš..“, najčešće kažeš sebi jer svakoga dana tu listu koju imaš u svojoj glavi ili na papirićima koje čuvaš po novčaniku, sa popisom svega što treba napraviti i kupiti, uspijevaš zamijeniti novom..

I možda navečer uspiješ uhvatiti malo vremena za sebe. Knjiga koju želiš pročitati, već te tjednima čeka. Obično zaspiš na kauču, kada ga se konačno dočepaš, zadovoljna jer su zadaće pregledane, oprema za treninge čista, frižider pun..

Ali..samo kada bi bilo malo više tebe u tom danu..

Možda kada klinci još malo odrastu, kada isplatiš sve one rate na kartici i kada prođu ove kiše pa se ponovno vrate duži dani sa više sunca.. Možda tada i ti dođeš na red..

…

I tako prođu godine..

…

Naučili su te da ti dom mora biti uredan, ručak skuhan i da račune moraš plaćati na vrijeme..

Odgojili su te da budeš pristojna i da su šminka i frizura znak da vodiš računa o sebi..

I isto tako znaš da viroze ili temperatura nisu razlog da ne odeš na posao jer važno je da drugi mogu računati na tebe, moraš biti odgovorna i pouzdana..

Ali te nisu naučili gdje si u čitavoj toj priči – ti.

 

Nekako se podrazumijevalo, barem si tako mislila, da će kada sve to napraviš, sreća doći sama po sebi.. Ali što ako nije?

Jer, što ako si, nakon što su svi dobili od tebe ono što im treba i što im možeš dati, ti najčešće samo jako umorna?

I imaš osjećaj kao da ne dišeš već samo hvataš zrak da preživiš.. Pa više niti ne govoriš nikome kako se osjećaš jer znaš što ćeš čuti: „ima onih kojima je gore“ ili „što ti misliš kako je meni“..

Nešto nedostaje.. Sreća?

..jer..

Naučili su te da je sreća tamo negdje vani i da će doći ako sve napraviš onako kako treba..

Kao da se ona zaslužuje i dijeli po zaslugama..

…a prošle su godine i ti si sve napravila kako treba, ali zapao te samo umor..

 

..jer znaš, draga, naučili su te KRIVO!

Nije sreća tamo negdje vani.

TI SI SREĆA!

I dok god se ne nasmiješ sebi onako kako se nasmiješiš djetetu i dok god ne napraviš za sebe sve ono lijepo što radiš za druge ljude, ništa nisi naučila.

Pa sada kreni polako, ispočetka i vježbaj. Da, vježbaj..

Važna sam. Bitna sam. Ja vrijedim. Ponosna sam na sebe. Ja zaslužujem. Da te čujem..

To je za početak.

 

A onda izbaci onu gomilu parazita i vampira koji ti sišu energiju praveći se da su ti prijatelji. Nisu. Jer prijateljstvo nije jednosmjerna ulica.

Pa se riješi „djece“ koju nisi rodila, svih onih kojima dižeš ego da bi zakrpala sve njihove nedostatke. To nisu muškarci. Nauči razliku između Muškaraca i muškaraca.

 

I znaš što još? Isplači se. Isplači se dobro. Za sve one godine gutanja i čekanja i trpljenja i nadanja i vjerovanja lošijima od sebe. Ma izbaci sve to van! Istekao je rok! Pokvarilo se!

Jer došlo je vrijeme da naučiš vjerovati sebi. Da, ti zaslužuješ! Da, ti si bitna! Da, sposobna si i iznad svega – TI VRIJEDIŠ!

 

I kada to naučiš, buđenja će konačno biti drugačija, a dani..

Ma neću ti reći kakvi će ti biti dani. Vidjeti ćemo se nas dvije ponovno i reći će mi to jedna nova, sretna – ti..

…

Crtica sa terapije..hvala M.