“Kada znaš bolje – radiš bolje.”, rekla je Maya Angelou

„Kada znaš bolje – radiš bolje..“ rekla je Maya Angelou.

I to je sva mudrost.

Samo ne znam zašto, između trenutka rođenja i trenutka u kome zaista počinješ razumjeti ovu mudrost, prođu desetljeća..barem meni jesu.

Čitavo svoje djetinjstvo i tinejdžerstvo bila sam zaljubljena u mladića koji je bio dosta stariji od mene.. Sjećam se kako sam silno željela napraviti baš sve što je u mojoj moći da mu se svidim, da mu pokažem kako sam lijepa, dobra, sposobna, pametna.. Ali neprestano mi je izmicao. I sjećam se da sam u jednom trenutku rekla sebi, a imala sam možda tek 17, kako ću se toliko truditi, toliko učiti, toliko raditi na sebi..da će on jednoga dana shvatiti kako sam ja baš savršena za njega..

Pretpostavljate..oženio je drugu..pa nakon te opet drugu.

Ja nisam došla na red. Naravno da sam dugo mislila da su one bolje od mene, da je izabrao njih jer ja nisam dovoljno..nešto..

Sve dok se nismo nedavno sreli, on i ja, nakon puno godina.. I desilo se čudo, oslobodio me..ili spoznaja..

Shvatila sam, gledajući ga, pričajući sa njim..da sam ga odavno prerasla, u svojoj težnji da budem dovoljno dobra za njega.

I nisam bila sigurna kome da budem zahvalna. Njemu, koji o ničemu ovome nije imao pojma, a opet mi je godinama bio poticaj, tim ženama, drugačijima od mene ili ipak sebi, koja dugo nisam znala da sam tada, sa svojih nježnih 17, zauvijek postavila cilj: rasti, mijenjaj se, napreduj, uči..

E, sad..da ovo ne ispadne hvalisanje i veličanje ega, spuštam se na zemlju..

 

Kažu, a ja ne samo da u to vjerujem nego zaista znam, da je najveći problem ljudi taj što se najčešće osjećaju da nisu dovoljno dobri.. Ono što najčešće rade, svjesni ili nesvjesni toga osjećaja, je da se zatomljuju.. Ne govore kada su u skupini, ne ističu se ni na koji način, koriste sporedne ulice umjesto glavne da bi došli tamo gdje žele, bez obzira koliko im je to duže.. I sve što naprave, najčešće je prepuno samokritike „Trebao sam više, trebao sam bolje..“

 

Da mi je barem netko ranije rekao, da nam je barem netko ranije pomogao da shvatimo:

Naravno da uvijek možeš nešto napraviti bolje.. Naravno da će se svako toliko dogodili da nešto generalno „zezneš“ (tako barem izgleda u prvi mah)..

..ali jedina..JEDINA stvar koja je istinski bitna je ta, kada se pogledaš ujutro u ogledalo, da sam sebi kažeš:

“Koliko i kako sam najbolje znao – tako sam napravio. Kada budem naučio, znao bolje i više..napraviti ću drugačije..”

 

I možda, ali samo možda i ispadne drugačije.

 

I ako je to iskreno rečeno, iz dubine srca i duše, onda je to – to.

U tom trenu nema više, bolje, jače… Samo mir. Jer nitko ne zna sve, nitko ne napravi uvijek sve najbolje, savršeno..taj se još nije rodio, niti neće.

A onda, nakon te rečenice koja vas mora dočekati pred ogledalom, svakog jutra slijedi – rad.

Jer idemo dalje, naravno..

Toliko toga još ima za naučiti i napraviti..

Da bih bila još bolja..i još mirnija. Sama sa sobom. I to je jedino bitno..

..jer kada si miran sa sobom, miran si sa cijelim svijetom.

..

Pogriješili ste i pogriješiti ćete..

Povrijedili ste i povrijedili su vas..

Napravili ste i dobroga i opet ćete..

Ono što je bitno je da si priznate da ste napravili kako ste znali..i da ćete idući puta, kada naučite više, napraviti bolje..

..pa pustite Univerzumu da napravi ostalo..

A sada na učenje..od života, za život..

Terapija Brze Transformacije. Tu sam.