Biti par znači vrijediti više..kada se dvije osobe nadopunjuju..

Vani je padao snijeg, a mi smo zalutali.

Da, ja sam vozila i bio je to moj auto, ali da ja tada nisam izašla van i stavila lance na gume, vjerojatno bi nas pronašli smrznute tek za nekoliko dana.

On je ostao sjediti u autu i rekao da nema pojma kako se stavljaju lanci. Da se razumijemo, i meni je to bilo potpuno novo „iskustvo“, ali obzirom da on nije pokazivao niti malo volje za izlaskom na snijeg i prljanjem ruku, i nisam imala neki izbor.

Sjećam se da sam bila ljuta na njega i da nismo razgovarali danima, ali sada znam da sam tada konačno i shvatila da on nije muškarac za mene. Znam, ponekad sporo palim..jako sporo.

Do tada smo se „krpali“ i tražili isprike i objašnjenja.. Pokušavali zataškati mane, a istaći prednosti naše veze jer..“Tamo vani i nema nekog izbora. Uzmi što ti se pruža i malo zažmiri na jedno oko..“ No, upravo su ti lanci i te gume, bili posljednja kap koja je prelila čašu, zbog koje sam konačno shvatila da moram dalje.. Shvatila sam da on nije dovoljno dobar za mene.

Sada kada se toga sjetim, budem mu zahvalna. Jer, da nije ostao sjediti u toplom autu i gledati me kroz prozor kako stavljam te lance, možda bismo mi i dalje bili zajedno, tješeći se da stvari i nisu tako loše, da niti drugima nije bolje. Svatko ima nešto što mora naučiti trpjeti, to mi je uvijek govorila mama..

I da ne ispadne da je on bio baš loš.. Ne, nije. Bio je on dobar za mnogo stvari, ali škrt i lijen.. I sada znam da sam od njega naučila da ne želim takvog muškarca uz sebe..

A onda je došao netko drugi u moj život.

On nije bio niti malo škrt i bio je iznimno vrijedan, ali.. Isto mi je trebalo nešto vremena da „pokopčam“ neke stvari..

Na početku mi je bilo normalno, dapače čak i pohvalno to što je pokazivao toliko brige za svoju mamu.. No, nakon nešto vremena učinilo mi se da njegova mama ima previše bolesti za jednu osobu.. Telefonski pozivi u svako doba dana i noći zbog sitnica koje joj trebaju baš sada i ne može se strpjeti do sutra, a on ostavlja sve i odlazi.. Hej!

Danas znam da je morao birati i sada mi je drago što je odabrao nju, svoju mamu, a ne mene..

Jer..od njega sam naučila da želim biti prva. Ili ravnopravna. Nikako ne druga. Pa sam rekla „doviđenja“.. I tako još nekoliko puta..

I moram priznati, da sam svaki puta kada je tako trebalo reći „idem“, ja osjećala strah.. Naime, kako je rasla moja lista sa prohtjevima što želim od muškarca, šanse u mojoj glavi da on zaista i postoji, bivale su sve manje..

Godine su prolazile, kriteriji rasli, a ja sam se sve više privikavala na svoju samoću. No, natrag nisam mogla, niti željela.. I često sam razmišljala o tome što bi bilo da sam negdje stala, da sam se zaustavila uz nekoga i sa ponekim nezadovoljenim kriterijima jer „..barem ne bih bila sama“..

No, nije išlo. Nisam mogla protiv sebe. Priznajem, čak sam i pokušavala, ali osjećaj nezadovoljstva i gušenja je bio prevelik.

Tako sam iz dana u dan postajala sve svjesnija da su svi oni koji su mi prošli kroz život – nešto dali, ostavili trag i naučili me..

Ponekad je to učenje bilo o nečemu što želim, a ponekad o nečemu što ne želim, sve do trenutka u kome sam točno znala tko sam i koga želim pored sebe.

 

I tek je tada došao. Upravo onakav kakav mi treba, kompletan i potpun kao što sam bila sigurna da sam kompletna i potpuna ja.

Kao dvije enciklopedije od kojih svaka može stajati samostalno, prepune tajni, spoznaja, znanja i priča..svaka za sebe..

..ali kada stoje jedna uz drugu, kao par, vrijede još više..jer se nadopunjuju..

..

Za tebe. Hvala ti što me nadopunjuješ..