Kroz pukotine prodire svjetlo..
22/07/2018
Sjedila je u hodniku odvjetničkog ureda i čekala da ju pozovu.
Jednom rukom je čvrsto stiskala ručicu svoje trogodišnje djevojčice, a drugom crvenu fasciklu kao da joj pola života ovisi o tome.
Ušla je u ured polako i sa pažnjom stavila fasciklu pred odvjetnika.
„Rekli ste da ćete mi pomoći. Evo, sve je tu ..svih 26 računa. To su moje stvari i želim ih natrag.“, rekla je umornim glasom.
„Ali..kako ste uspjeli? Pa ti računi su stari preko 5 godina.. Neke od tih firmi više i ne postoje..“, odvjetnik ju je pogledao u nevjerici.
„Arhive sa kopijama još postoje..i dobri ljudi koji su razumijeli što znači kada nemaš na čemu djetetu skuhati ručak.. Ani i meni trebaju te stvari..ormari, frižider, krevet.. Naš krevet. Stvari koje je on zadržao, a nas izbacio na ulicu. Ja sam ih kupila, od svojih plaća. I sada ih hoću natrag. Možete li mi pomoći, molim Vas?“, tuga, bijes i umor miješali su se u njenom glasu.
„Mjesec dana mi je trebalo da ih sakupim.“, nastavila je,“ I nije me bilo sram pričati iznova i iznova kako je nekome važniji televizor od vlastitog djeteta. Mislio je da nam može raditi što želi..mogao je, ali ne više.. Recite mi što dalje da radim..“, bila je odlučna.
„Sada dajte meni mjesec dana. I ne brinite, 27. stvar na popisu biti će moji troškovi koje će on platiti.“,uzvratio joj je sa osmijehom.
…
Prošlo je nešto više od mjesec dana, a onda se zaustavio kamion sa namještajem ispred njenog podstanarskog stana.
Da, stvari su bile polovne, ali niti ona nije bila cijela.
I možda to jesu bile samo stvari, ali život je bio ponovno njen i nikada više ga neće ispustiti iz svojih ruku.
„Bila je hrabra i jaka i slomljena sve u isto vrijeme“.., ali po prvi puta je osjetila kako kroz njene pukotine prodire svjetlo..
…
Ponekad nismo svjesni koliko stvari mogu otići predaleko.. I potrebno je vrijeme da spoznamo i priznamo sebi što nam se događa jer posljedice naših postupaka mogu biti tako velike i dalekosežne da se jednostavno ne možemo nositi sa njima sve dok ne postanu preteške i više nemamo izbora.
Ponekad bude prekasno da se izbjegne velika šteta ili spriječi nastanak rane koje će teško prestati krvariti ..ali nikada, nikada nije prekasno uzeti život u svoje ruke i reći: DOSTA!
…
Ti priču svog života pričaš onima koji je trebaju čuti.
Bez srama. Ali i bez ponosa.
Jer nisu niti sram niti ponos ti koji su te izvukli na površinu. Izvukao te Život, glavom i bradom.
Onaj isti koji ti je sve dao, pa nakon toga sve uzeo i onda ponovo dao još puno, puno više..
Ali tek u trenutku kada si naučila da mu vjeruješ i da više nikada nikome osim Njemu samome ne predaš svoju moć..
