Ako u svemu ima nešto dobro, u bolesti je dobro to što posloži prioritete!

39,4. Treći dan, ali ide na bolje.

Razmaci skidanja temperature sa 4 sata sada su već na 6 do 8 sati..

Ne, nije gripa. Gripu smo imali prošle godine i zapamtili valjda za čitav život kako je to kada pet dana ne možeš dignuti glavu sa jastuka, a čitavo tijelo te boli kao da je polomljeno.

 

Viroza. Neka od onih bezbroj koje nam, između ostalog, uspješno dokazuju koliko smo bespomoćni i pred nečim toliko malim da je potpuno nevidljivo golom oku.

 

Najgore je nekako noću, kada ih onako omamljene od temperature moraš ustati iz kreveta jer moraju pod tuš dok tableta počne djelovati, a da ne bi otišla na 40..dečki su..za njih je to navodno posebno opasno..

 

I nakon tri dana..reda temeprature pa povraćanja, obloga od rakije i bjelanjaka, nespavanja noću, a mijenjanja posteljina i pranja podova danju..mogu reći da sam u potpunosti izliječena od svih ostalih briga osim one u vezi zdravlja.

 

Naravno da nije prvi puta i kako kažu, ako nije svako zlo za zlo, u ovoj boleštini, jedino dobro je to da sam po tko zna koji puta zabetonirala svoje prioritete.

 

..jer dok sam ga gledala malo prije kako je, potpuno iscrpljen, konačno mirno zaspao na kauču, a toplomjer pokazuje manje od 38, osjetila sam mir koji valjda zbog ničeg drugog na svijetu ne možete osjetiti osim kada znate da vam je dijete van opasnosti. Bilo koje vrste.

 

Imaju 16 i 17 godina i prošli smo svašta, ali onaj osjećaj bespomoćnosti u meni, dok ih gledam kako se tresu od bolesti, a to nešto nevidljivo u njima ih nezaustavljivo obuzima sve više, oduvijek mi je bio najgori.

 

I ponekad traje samo nekoliko sekundi, dok mozak istovremeno smišljanja što bi još mogao učiniti i dok pokušava pronaći program da zaustavi paniku, tih ponekad samo par sekundi apsolutne bespomoćnosti da zaustaviš ono što je preuzelo njihovo tijelo, moj je najveći strah.

 

I kada on prođe, taj strah..kada oslabi bolest..i kada konačno čuješ onu famoznu, apsolutno savršenu rečenicu: “Mama, ja sam gladan..”, shvatiš kako je sve..sve..sve..sve drugo potpuno nevažno.

 

Svi poslovi, stanja na tekućem računu, to koliko ti je star auto i da li si bila na frizuri ili ne…sve je to potpuno nebitno u usporedbi s tim da li on mirno diše..i da li bi jeo.

 

Mrzim taj osjećaj straha i bespomoćnosti. Mrzim.

 

Ali ga u isto vrijeme ne želim zaboraviti.

Jer u usporedbi sa njim, sve ostalo je – sporedno. Potpuno sporedno.

 

Neka vama vaši avioni i službeni automobili, neka vama vaše borbe za vlast i položaji moći..

I neka vani pada kiša danima i tjednima ako hoće..

Meni je svejedno..

 

Sve što meni treba u životu..mirno diše.

..

Ne želim vam bolest, niti blizu..da biste naučili posložiti svoje prioritete..

Već jedna Terapija Brze Transformacije će napraviti puno da sebe i svoju obitelj stavite na tron sa kojeg vas nitko više ne može srušiti.