Postoji samo jedan strah veći od straha za vlastiti život.
To je strah da se nešto loše dogodi tvome djetetu, a pod lošim ne mislim na ogrebotinu od pada ili visoku temperaturu. Mislim na bol, fizičku i emocionalnu, koju niti jedno dijete ne bi smjelo osjetiti. Mislim na bol koja ostaje urezana cijeli život, duboko u umu, jer ju ne može izliječiti tableta za skidanje temperature, niti izbrisati najbolji dezinficijens za krvavu ranu. To je bol koja određuje život.
I ta bol nas dijeli. Dijeli roditelje, ali ne po tome koliko svatko od nas voli svoje dijete i brine o njemu, već po tome možemo li ga zaštititi od takve boli i koliko. I dijeli djecu. Na sretnu i nesretnu.
Blagoslovljeni su oni koji ne znaju kako ta bol izgleda.
Stvorili smo civilizaciju u kojoj je strah najčešće korišteno oružje, a sigurno mjesto i u njemu ljubav – posebna privilegija. Više nas ne spaljuju na lomači i dali su nam pravo glasa, ali kao ljudska vrsta i dalje posjedujemo najgoru moguću karakteristiku od svih: sve nam je na prodaju.
Ne trebam vjerovati u pakao da bih znala da on postoji. Pakao je tu, među nama, svaki puta kada pročitam da je dječja patnja zamijenjena za šaku novaca, utjecaja i moći. Pakao je tamo gdje se položaj, funkcija, račun na banci mijenjaju za okretanje glave, umjesto da se pomogne.
Ali postoji i raj. Isto tako, tu na Zemlji. Vidim ga u ljudima koji su dovoljno hrabri da govore, napišu, ustanu kada svi drugi šute, brišu i gmižu. Vidim ga u ljudima, u roditeljima koji iz najsamotnijeg mjesta na svijetu, vlastite tragedije, ne pristaju da se njima trguje. Pa idu do kraja. Skinu sa sebe sve što postoji, i vidljivo i nevidljivo, na milost i nemilost..
Oni to ne čine zato jer za sebe misle da su hrabri. U kaosu u kojem žive jedina sigurna stvar za njih je da izbor ne postoji. Postoji samo je jedna opcija, a ta je da život – nije na prodaju.
…
Imam samo jedan strah veći od straha za vlastiti život. To je strah da neću napraviti sve da život moje djece bude bolji od mojega, da moja djeca neće biti bolji ljudi od mene.
A da bi njihov život bio bolji i oni bili bolji ljudi od mene, kažem: STOP NASILJU NAD ŽENAMA! STOP CENZURI! Bravo za sve hrvatske Laure! Bravo za sve one koji pišu i govore o onome što se skriva i ne daju se prodati!
Jedino tako ostaviti ćemo svijet iza sebe boljim mjestom nego što je bio prije našeg dolaska. To je najviše što kao ljudi i kao roditelji možemo napraviti.
