Na televiziji je bio crtić, a na stoliću ispred njega zdjelica čipsa i čaša Coca-cole.
To je poželio za rođendan. Ništa više.
U trenutku kada nije znao da ga gledam, izustio je: „Ovo je raj.“
A ja sam zaplakala.
Imala sam osjećaj da sam najgora majka na svijetu. Čips i Coca colu kupovala sam samo za rođendane i Božić. I to ne zato jer je to nezdrava hrana, već zato jer nije bilo novaca za luksuz. Coca cola nam je bila luksuz.
Prije toga sam si znala reći da nikada neću dozvoliti da mojoj djeci nešto nedostaje, ali toga dana, ta moja laž bila mi je najteži šamar koji sam ikada dobila.
I počela sam raditi još više..
Uz redovan posao uvijek sam pronalazila načine da zaradim dodatno. Nisam željela previše izbivati od kuće jer su mi djeca bila mala pa sam u tatinoj garaži od gotovo neupotrebljivih stvari stvarala novu vrijednost i kasnije to prodavala po prigodnim sajmovima handmade proizvoda. Tako sam krpala rupe u nazovi „proračunu“..
I učila usput. Mislim da sam u posljednjih 20-ak godina, od stotine knjiga, možda pročitala samo dva romana. Romana i drame bilo je dovoljno u mom stvarnom životu i bez knjiga.. Sve ostalo bile su stručne knjige u kojima sam nastojala pronaći odgovor na pitanje „Kako i zašto se meni ovo dogodilo?“, a pod „ovim“ mislim na život brodolomca koji tek što preživi jednu oluju, na obzoru vidi novu..
I našla sam odgovor. I platila ga. Ogromnom količinom energije i vremena. I kreditima.. Za otplatu školovanja, radionica, tečajeva, licenca.. A sve da više nikada ne bih vidjela svoje dijete željno nečega što mislim da mora biti dostupno, svakome.
A onda sam prije par godina otvorila svoj privatan posao i zaista, po prvi puta u životu počela zarađivati i živjeti – normalno. Bez straha od toga kolika će mi biti rata za struju kada otvorim kovertu sa računom. Moja djeca su u međuvremenu odrasla, a Coca-cola i čips su postali nešto što zaobilaze u širokom luku jer nije u skladu sa životom sportaša.
I ne žalim za niti jednim uloženim novčićem u školovanje i edukacije. Ne žalim za niti jednom sekundom provedenom uz knjigu umjesto na kavi ili šetnji.
Ali ima nešto za čime jako žalim. I sve bih dala da to mogu promijeniti.
Tada kada je moj sin u čaši Coca-cole i zdjelici čipsa vidio sreću, jedino pogrešno u tom trenutku – bila sam ja, moj osjećaj. U tom trenutku JA nisam bila sretna i poželjela sam više i bolje bez obzira što je i ta mala zdjelica čipsa bila uspjeh, bila sreća, obzirom na sve što smo prošli.
Tada nisam znala. Sada znam.
Nije mene nesreća i bijeg dovelo do toga što sam postala i gdje sam sada.
Dovela me sreća. Osjećaj sreće.
Sreća je ta koja motivira i potiče, a ne nesreća.
Jer ako bježiš od nesreće – dospjeti ćeš daleko, ali uz puno manje radosti nego što je istinski ima i što je možeš vidjeti u situacijama kroz koje prolaziš.
I zato si dopustite da budete sretni i uživajte u svakom malom uspjehu kojeg stvorite i postignete. Zaustavite se s vremena na vrijeme da biste pogledali koliko ste odmakli, a za svaki korak se pohvalite, bez obzira koliko malen on bio..
A onda poželite još malo više, pa ostvarite, zahvalite se, osjetite radost pa ispočetka.. I daleko ćete dospjeti..
I jednoga dana kada pogledate unatrag da biste vidjeli koliko ste daleko odmakli, uz sve male korake sa svoga puta kojih se sjetite, vratiti ćete i trenutke sreće iz tih uspomena…
I to je najveći uspjeh od svih. Jer tako se stvara sretan i ispunjen život.
…
Dragi sine, imao si pravo. To što smo zajedno, zdjelica čipsa, časa soka i crtić.. To je i više nego dovoljan razlog za sreću. Tada, sada, zauvijek.
