Oni koji se ne sjećaju povijesti, osuđeni su ponoviti je..dok se ne oslobode.. - Transformiraj se

Oni koji se ne sjećaju povijesti, osuđeni su ponoviti je..dok se ne oslobode..

Terapeutska metoda koja koristi hipnozu
Vjeruješ?
03/08/2018
Terapeutska metoda koja koristi hipnozu
I to je život..
13/09/2018

„Milena me dočekala s rukama u brašnu. Pripremala mi je kolač, ali nije stigla sve završiti na vrijeme. Ispričavala se kako bi i kuću bolje uredila, ali da jednostavno sve ne stiže jer se jedva kreće. Skinula je metalni okvir s leđa jer ne priliči gospođi kojoj u ratu nisu uspjeli slomiti kralježnicu mene dočekati u metalnom okviru.

Sve što je potrebno za slomiti čovjekovu volju proživjela je u petnaest dana zatočeništva kod talijanskih karabinijera kako bi im odala imena ljudi na otoku Zlarinu, a koji su se pridružili partizanima. Od izolacije u samici, svakodnevnih ispitivanja, izgladnjivanja do najneugodnijeg ispitivanja potpuno gole mlade žene pred trinaest talijanskih vojnika. Još i danas, kad o tome priča prekrije grudi. Milena je pukom srećom pobjegla iz toga zatvora na Pašmanu jer je petnaestog dana izbila pobuna negdje drugdje i cijeli talijanski bataljon napustio je Pašman.

Uslijedile su godine u partizanima, kojih se ne voli ni prisjećati jer su suviše bolne. Drugarica od 90 kilograma preobrazila se u druga od 43 kilograma, hodajuću tifusarsku sablast. U sedmoj ofenzivi pokupili su ranjenike i tifusare i tu je bosa propješačila od Babina Potoka u Lici do Karlobaga. Ne sjeća se koliko je dana to trajalo, samo se sjeća kako je na kraju hodala na rukama i nogama poput životinje. Nikola je bio komesar u jedinicama koje su pratile tifusare i još joj oči zablistaju od zahvalnosti kada se sjeti koke iz Medka i jaja koje ju je Nikola prisilio pojesti kako bi izdržala put. Nakon dana puzanja u tim užasnim bolovima sjeća se zadnjeg koraka. Pred brodom je stajao autoritet koji joj je rekao kako tifusari ne mogu na brod. Nadomak spasu netko se opet igrao Boga. Naš čovjek. Bio je tu i drugi čovjek, kapetan broda, koji je Milenu ukrcao u svoju kabinu iz poštovanja prema ženi koja se do kraja borila za svoj život. Trebalo je samo još stići do Visa.

U svemu tome, dok mi je pričala, vodila je brigu da mene ne povrijedi strahotama koje su vidjele njezine oči pa bi često priču prekidala duhovitim upadicama. Sjeća se da joj je majka rekla kako bi bilo bolje da joj je tifus „pomrsija“ mozak nego tek.

Iako je nevjerojatno, gospođa Milena na svijetu žali samo za dvjema stvarima. Prva su djeca. Nije mogla imati djecu, vlastitu djecu jer nakon tifusa i terapija ledom u predjelu trbuha trajno su joj oštećeni jajnici. Zato je postala učiteljica i podučavala je tuđi djecu. Drugo za čime žali su podijeljeni ljudi. Ne vidi nikakvu potrebu za podjelom ljudi i ne shvaća kako tu podijeljenost nismo prešli do dana današnjeg. U današnjim skupinama neki su novi klinci. No nikada se nismo uspjeli doživjeti istima, a svi smo stvoreni na sliku i priliku dragome Bogu. Riječ je Gospodnja.

Pričala je Milena puna tri sata i zaista pazila na to da mene ne optereti preteškim slikama. Misli kako mlade ljude to ne zanima. Kolači su u međuvremenu bili ispečeni i ona me poslužila tim toplim kolačima. Nisam se mogla sjetiti kad sam nekome zadnji put ispekla kolače.

Milena je primjer žene koja ima vlastita uvjerenja i vlastiti životni put. Milena se nije slila u rijeku već je živjela punim plućima i odabrala smjer kretanja svojom slobodnom voljom. Mlada djevojka odlučila je kako neće izdati druge ljude po cijenu spašavanja vlastita života.

Koliko ljudi smo izdali zbog mnogo manjih uloga?“

(ulomak iz knjige „Osmi grijeh: posluh“, Natalija Princi Duhović)

Ante Bonacin je vozač autobusa iz Splita koji je tražio da 60 ljudi izađe iz autobusa kako bi napravili mjesta za dečka u invalidskim kolicima za kojeg zbog naguravanja tih istih ljudi u autobusu nije bilo mjesta. Šezdeset ljudi je ušlo u autobus, preskačući i odgurujući kolica invalida kao da im život ovisi o ulasku u autobus.

Kada su ga pitali zašto je tako postupio, Ante je odgovorio:

„Napravio sam samo ono što bi svako normalno ljudsko biće moralo uraditi. Radi se o ljudskosti i ničemu više.“

Jedan naprama 60.

Učiteljica Milena je platila kičmom, skoro životom, da bi sačuvala nečiji život, a njih šezdeset bi pregazilo čovjeka samo da zauzme sjedalo u autobusu.

Svakoga dana vijesti nas podsjećaju koliko malo vrijedi ljudski život. U četvrtak je u novinama objavljena vijest kako je u napadu bombom u Jemenu ubijeno 29 djece. Danas to više nije vijest niti na jednom portalu. Ali „vijesti“ o „isklesanim, preplanulim tijelima“ i tome kome bolje stoji kupaći kostim od domaćih i stranih „zvijezda“ danima se ne miče sa internetskih portala..što znači da će i ovo što je Ante napravio već sutra biti zaboravljeno..

Sve znate..sve znam..

I zato ću završiti sa onim što je Ante rekao onoj grupi kada je konačno izašla iz autobusa da bi invalid u kolicima mogao ući u autobus:

„Vidite li sebe u što ste se pretvorili?“

U što smo se pretvorili?

„Oni koji se ne sjećaju povijesti osuđeni su ponoviti je.“, rekao je George Santayana

A ja ću reći: niti jedno dijete se nije rodilo zlo. Takvo je postalo, ljudi postaju zli zbog uvjeta u kojima su odrasli, nahranjeni mržnjom, nepažnjom, zapostavljanjem, iskrivljenim uvjerenjima..

Kakva su vaša uvjerenja? Jeste li ponosni na sebe i svoje postupke? Znate li što vas pokreće?

I zato razmislite..ne morate biti kao Milena. Kamo sreće da više nitko nikada ne bude morao svojim životom štititi tuđi.. Ali, zar ne bi ovaj svijet bio ljepše mjesto kada bi svi bili malo više kao Ante?

Zato..ako niste sigurni što vas pokreće i koja su uvjerenja koja upravljaju vašim životom, Terapija Brze Transformacije je tu da vam pomogne da bolje upoznate sebe..

Oni koji se ne sjećaju povijesti, osuđeni su ponoviti je..dok se ne oslobode..
TBT Web koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšao funkcionalnost stranice. Nastavkom pregleda stranice prihvaćate uvjete korištenja.
Saznajte više