Od bilo koje stvari važniji je – mir!

U tom hodniku i zrak je imao cijenu. Zbog mnoštva slika u masivnim  okvirima , Evi se ponovno učini kako se nalazi u muzeju, a ne  čekaonici odvjetničkog ureda. Pretpostavila je da neće proći dugo prije nego ju pozovu. U ovaj hodnik  dolazilo se samo po preporuci i najavi. Oni koji su to sebi  mogli priuštiti zasigurno nisu voljeli čekati.

Svidio joj se tepih na kojem je stajala. Ne toliko zbog šara koliko zbog debljine. Pomislila je kako vjerojatno samo taj tepih vrijedi više od svih stvari koje je ona imala u stanu. U biti, bila je sigurna da vrijedi. Jer od stvari gotovo da nije imala ništa. Prateći šare po tepihu pogled joj doluta do vrhova njenih cipela. Nikako nisu pasale uz taj tepih. Da ih je barem namazala jutros ne bi se vidjelo koliko su stare. Ali zaboravila je i puno važnije stvari od toga. Kada ujutro sa dvoje male djece juriš u vrtić pa na posao, izgrebane cipele su ti najmanji problem.

• Gospođo Polović, dobar dan. Uđite. – prizove je miran glas starijeg muškarca pomiješan sa zvukom otvaranja teških drvenih vrata.

Jednom rukom petljavši po remenu torbice, a drugom čvršće stisnuvši fasciklu, zastala je prije ulaska u ured. U biti, trebala je još nekoliko sekundi da ponovno pročita ime na zlatnoj pločici po sredini vrata.

• Dobar dan gospodine Aralica. Hvala Vam što ste me primili danas. Rekli ste mi da dođem kada sakupim sve papire.

• Moram priznati da sam iznenađen. Tajnica mi je rekla za Vaš poziv, a od sutra sam na putu pa.. No, da vidimo, što ste mi Vi to donijeli.

Eva priđe stolu od tamnog, izrezbarenog drveta i položi omot sa spisima pred muškarca. Na žutom kartonu omota primjeti otiske svojih prstiju. I kapljice kave iz jutros razbijene šalice. Posrami se ne trenutak jer je možda trebala više paziti. No, dojam joj zaista sada nije bio najvažnija stvar. Sve  u ovom uredu davalo je do znanja kako tu ne dolaze ljudi sa izgrebanim cipelama i zaflekanim fasiklama. Ali baš zbog toga Eva podigne  glavu još malo više.

• Dvadeset i šest računa. Točnije, kopija računa. Od kupaonske grijalice, frižidera, štednjaka, kreveta, televizije, dvosjeda pa dalje…- stane nabrajati i doda – Sve je I sve to želim da mi vrati.

• Zaista se uspjeli? U mjesec dana? – znatiželjno upita muškarac naviknut na iznenađenja.

• Prošli puta ste rekli da ćete mi pomoći ako uspijem nabaviti dokaze. Tu su. Trebaju mi te svari. Meni i djeci. To sam ja kupila. Od svojih plaća, prije braka. I sada to želim natrag! – u dahu izgovori Eva.

• Ali prošlo je… Koliko ima godina otkako ste sve to kupili? – sa blagom nevjericom u glasu nastavi odvjetnik, gledajući je preko naočala.

• Prije pet godina opremila sam stan u kojem sam živjela kao djevojka. Sama. U njemu smo proveli prvu godinu braka. – zastane tražeći riječi pa nastavi – Kada smo  preselili u njegov stan, odnijeli smo tamo sve moje stvari, kompletan namještaj.

Eva spusti pogled na vrhove svojih cipela pa ga u sekundi ponovno podigne gledajući Aralicu u oči.

• Kada sam pobjegla sa djecom, prije šest mjeseci, sve stvari su tamo ostale. Moja djeca nemaju na čemu spavati. Svo troje smo u jednom krevetu. Nemaju ni televizor, a dolazi Božić! I njega hoću natrag!

Odvjetnik zainteresirano otvori fasciklu, ne mareći za zamazane korice. Stane listati račune provjeravajući na koga su naslovljeni.

• Imali ste sreću što ste sve kupovala na karticu. – omakne mu se uz smiješak.

• Ne, nisam imala sreću. Nisam imala novaca, zato sam kupovala na karticu. – pomalo oštro odgovori Eva.

• Kažete da ste već tražili od njega da Vam to vrati? – upita dalje odvjetnik.

• I pisala sam mu. Odogovorio je uvredama.

Listajući račune Aralica više nije skrivao čuđenje.

• Vi ste zaista sve sakupila! Za sve stvari! Čekajte.. Ali ova tvrtka više ne postoji!- zastane gledajući u poveći iznos.

• Ne postoji firma, ali postoje dobri ljudi. – ponosno izgovori Eva – I arhive. Taj račun od “Dome”, za kuhinju… Do njega sam najteže došla, a ona je bila najskuplja. Firme više nema. Otišli su u stečaj, a arhivu preselili u Slavoniju.

Eva utihne na tren razmišljajući treba li sve to ispričati, ali nastavi:

• Uspjela sam doći do njihovog stečajnog upravitelja. Objasnila sam mu zašto mi treba taj račun. Valjda se sažalio pa kopao po registratorima tjedan dana dok ga nije pronašao. I poslao mi ga poštom. – izgovori ponovno u dahu, svjesna da se ovdje plaća svaka minuta i svaka riječ.

Odvjetnik ju pogleda sa jedva vidljivim smješkom.

• Ovo jesu dokazi o vlasništvu. Sada već možemo nešto napraviti.

Ta rečenica vidno opusti Evina ramena i njen glas konačno poprimi mirniju notu.

• Stvari su polovne, znam. – započne – Ali ja nam sada ne mogu priuštiti ništa drugo. Osim toga, moje su. A trebaju nam.

• Dobro gospođo Polović. Napraviti ćemo sve da dobijete što je Vaše. Mogu li još nešto učiniti za Vas? – već po navici upita Aralica dajući do znanja kako je vrijeme za novog klijenta.

• . Prošlog puta mi ništa niste rekli vezano uz Vaš račun. Vjerojatno niste mislili da ćemo se vidjeti ponovno – izgovori Eva sa dozom nelagode.

• To nije Vaša briga. – odgovori odvjetnik odmahnuvši manikiranim prstima – Očito je da on protupravno zadržava Vaše vlasništvo. I vrijeme je da plati. Kao i moj račun.

Konačno razbivši krutost, odvjetnik joj namigne pa nastavi:

• Dvadeset i sedma stavka na popisu biti će moji troškovi. A oni nisu baš mali. – nakašlje se zadovoljno dajući  do znanja da je sve rečeno.

Uz pozdrav Eva se uputi prema vratima, ali je na izlasku zaustavi njegov glas.

• I pozdravite šefa. Zaista se založio za Vas. U gužvi smo i teško da bih našao vremena bez njegove preporuke. Znate, ovo su za nas mali predmeti.

• Ti mali predmeti su sva moja imovina. Polovna, ali niti ja nisam cijela.

Posljednju rečenicu Eva je izgovorila u pola glasa, više za sebe. Aralica nije bio čovjek kojeg su zanimale ljudske sudbine ukoliko u njima nije bilo novaca. A u njenoj ga nije bilo. Samo priča.

Osjetivši iza leđa zatvorena vrata odvjetničkog ureda, Eva konačno udahne punim plućima. Nekom posebnom lakoćom spustila se širokim stepenicama  do izlaza iz zgrade pa zakoračila na ulicu. Hladna riječka bura svom silinom unijela joj se u lice.

Stisnula je jaknu čvršće i zatvorila patent. Samo na tren osjetila je hladnoću. Lako se borila sa  onom koja je dolazila od vremena. Na putu do vrtića stati će u pekari. Stariji voli pizzu, a mlađem će kupiti buhtlu sa čokoladom. Zaslužili su da se počaste.

Sigurnim korakom stopila se sa ljudima na ulici. U trenu, njena jakna izgubila se u masi drugih života.

…

Na badnje jutro kamion sa stvarima zaustavio se ispred Evinog podstanarskog stana. I dostavni radnici željeli su što prije svojim kućama pa su žurno stali iskrcavati stvari. Četiri mala oka u čuđenju promatrala su kutije kojima se ispunio dnevni boravak. Eva zahvali radnicima pa krene otvarati kutije obraćajući se djeci:

• Toliko smo velike poklone dobili da Djed Božićnjak nije imao dovoljno ukrasnog papira!.- izgovori ne skrivajući osmjeh.- Da vidimo gdje nam je sakrio televizor! Večeras gledamo crtiće!

Na spomen crtića dječaci zavrište od radosti. Sve njihove želje bile su ispunjenje. Evine također. Božić je donio novi početak. A u tom novom početku, važnije od bilo koje stvari nalazio se – mir.

Sretan vam i blagoslovljen Božić! Ispunjen mirom, a ne stvarima.

Voli vas Iva!