Nije morala otvoriti škrinju da bi znala kako su u njoj još dva kompleta rukom vezene posteljine i pet ručnika s čipkom. To je preostalo od donesenog u brak.

Završila je treći razred kada su joj rekli da svaka usta moraju zaslužiti ručak te da čitanku i pločicu za pisanje pospremi na dno majčine škrinje. Taj masivni komad namještaja prenosio se generacijama kao najveće blago koje su žene nasljeđivale udajom. Otvarala se rijetko. Za sprovode i ženidbe. Ili iznimno kada bi se u nju spremalo nešto vrijedno čuvanja.

Tada sitna za svojih deset godina, bila je slabih ruku za kopanje po tuđim vrtovima. Preostala su leđa da pleteni koš ispunjen urodom iz tuđih vrtova prenosi kilometrima preko brda do gradske tržnice.  Nadimak Mula pratio ju je godinama. Hodala je uz grobničke mlekarice, starije, ali jednako pogrbljene teškim teretom limenih kanti.

Na povratku iz grada, a prije prelaska granice, mlekarice  su zarađene lire pretvarale u dinare. Za komadić neprodanog sira, masla ili skorupa pomagala im je da izračun bude točan. Nije tečno čitala, ali u matematici nije griješila. Bez obzira na prazninu u trbuhu, povratkom u selo poklonjeno bi zamijenila za poneki dinar, kasnije pažljivo spremljen pod kamen u rupu na podu.

S vremenom je naučila kako u gradu skuplje prodati nešto kupljeno od težaka. Ponekad bi krumpir, salatu ili blitvu iz košare zamijenila za platno, ručnik i stolnjak.  Sve je pažljivo slagala u onu istu škrinju na čijem je dnu  davno položila čitanku.

Udala se s nepunih osamnaest za nadničara uz kojeg je jutrima hodala prema talijanskoj granici. On sa svojim žuljevitim rukama prema Sušaku, a ona s košem do fijumanskih kuća. Započeli su život u iznajmljenoj sobi na starom krevetu naslijeđenom od njegovog oca. I njenom škrinjom dobivenom od majke, do pola ispunjeno dotom, presloženom stotinu puta.

Bili su u braku taman toliko da se rodi dijete kada su partizani prošli selom. Da joj muža nisu poveli oni, u rat bi ga odvela talijanska vojska.

Bez muških ruku i nadnica, hrane je bilo sve manje i gotovo ničega za preprodaju. Tako se sve češće zatekla kako preslaguje i procjenjuje koliko vrijedi plahta, a koliko dvije izvezene jastučnice. Dvije kile krumpira ili mjerica palente. Toliko je vrijedio čipkani ručnik. Uz malo dijete koje nije imala kome ostaviti na čuvanje, otići kopati po tuđim vrtovima nije bila opcija. Nitko nije želio ženu s djetetom. Bilo je smetnja u poslu, a i dodatna usta koja nisu zaradila ručak.

Kada je na dnu škrinje ugledala i staru čitanku, znala je da sa onim što je u njoj preostalo neće preživjeti mjesec.

Idućeg jutra umjesto blitve i kupusa, u košaru je položila preostalu posteljinu i ručnike  pa s djetetom u naručju krenula obilaziti pragove gospodskih kuća.

• Gospa, takoveh lancuni više ni. To je zavavek! – nudila je

Žene su razmotavale i okretale plahte, odmjeravale težinu, proučavale vez, a onda je slale na sljedeća vrata.

• Gospa, pul vas je cura za ženit. Za dotu! Šugamani i lancuni za dva kila kumpira!

Molila je.

Kada je ura odzvonila podne, a želudac uzaludno podigao još jednu uzbunu u nizu, otišla je do vrata za koja su govorili kako nikad ne odbijaju sirotinju. Krasila su najšareniju zgradu  gradske place, obilježenu pismom koje je sličilo valovima.

Kucala je dugo, a onda je škripa stvorila otvor dovoljan da  propusti rečenicu:

• Ne trebamo i ne kupujemo ništa!
• Iman neč ča nijedan ne prodava! – oklijevajući je pogledala  sve nemirnije dijete.

Težinom većom od bilo kojeg koša prenesenog leđima, izustila je:

–     Hrastovu škrinju. Takove više niki ne dela!

Trenuci su se zaustavili, a onda je  glas neobičnog naglaska donio tračak nade:

• Za koliko? Ako ‘ćeš vreću krumpira. To je sve! Rat je! Kome treba škrinja! – sumnjičavo je uzvratilo i dalje skriveno lice.
• Vredi barem dve! I vrećicu palente! – nadovezala se bez čekanja

Tog poslijepodneva na putu kući pratila su je dva muškarca. Svaki je na leđima nosio vreću krumpira, a ona u košu usnulo dijete.

Nakon što su sa svih strana pregledali izrezbarenu škrinju kako bi se uvjerili da nije načeta crvotočinom, muškarci su uhvatili teške kovane ručke, spremni na povratak.

• Neč sam pozabila! – uzviknula je prije nego su zamakli za vrata pa pojurila da po posljednji puta podigne težak poklopac.

Na dnu škrinje ostala je posljednja uspomena na djetinjstvo. Čitanka i pločica. Zgrabila ih je drhtavim rukama pa prinijela grudima kao da grli dijete.

• Ovo nisan prodala! – izgovorila je progutavši jecaj.

U kutu prostorije, na mjestu stoljetne škrinje ispunjene uspomenama i odricanjem, iz dvije vreće krumpira trusila se zemlja.

The post Žene grade bolji svijet appeared first on Transformiraj se.

Petkom je bila zadovoljna, a subotom i nedjeljom se najkasnije vraćala kući. Tada je prodaja bila najbolja. Tko nije stigao preko tjedna,

barem bi vikendom svratio na tržnicu. Po salatu, malo zelenja za juhu ili blitvu od Marije. Ona je

imala sve. Domaće.

Samo su joj jutra uvijek bila ista. Ili točnije zore. Ustajala bi barem sat vremena prije prvog

autobusa. Sve sinoć ubrano trebalo je iz drvenih kašeta uredno presložiti u čvrste najlonske

vreće. Onako sitna, bila je majstorica za natovariti  vreće na leđa. Četiri, zbog balansa. Jednu

do druge. Zavezala bi ih oko sebe konopcem, nekim njenim posebnim čvorom i metodom. A

onda pješke do autobusne stanice.

– Kad sam bila tvojih let, hodila san najmanje uru do place! Od kad je kurjere, se je lako! –

govorila bi.

Da joj pokažem kako i ja mogu nositi barem dio njenog tereta, jednom sam pokušala podići

poveću kašetu punu svježe ubranog špinata. Samo me presjekla:

– Mala ne delaj monade! Špinaca se ne smi puno trest aš povene i požmari!

Tada mi se učinilo da razumijem zašto je moj tata govorio kako joj je vrt važniji od svih nas.

Za razliku od druge djece koju su čuvale none, ja sam svoju najčešće viđala kada bi me mama

poslala da iz vrta pored kuće donesem zelenje za ručak.

Samo mi je tada bio dozvoljen ulazak u ono što je nona zvala svojom penzijom. Po dobivenom zadatku, ljeti bih se najprije

popela na zidić koji je dijelio dvorište od vrta. To je bio najbrži način da u džungli nasada

mahuna, pomidora i tikvica, pronađem leđa u ispranoj flajdi. Tako je nona zvala staro tatino

radno odijelo otrgnutih rukava. Zimi bih sa lakoćom već iz daleka ugledala pohabani, sivi kožuh

među zelenilom salate, poriluka i kelja. Tek kada bih prišla bliže, iz gredica bi izronila i sijeda

glava nezadovoljna što je prekidam u poslu.

Nakon što sam jednom zabunom gotovo uništila nasad mlade mrkve misleći da berem peršin,

nona mi više nije dozvoljavala da sama uberem ono po što me mama poslala. Morala sam doći

do nje i prenijeti joj maminu narudžbu. Vrtom sam hodala oprezno, po geometrijski pravilno

položenim daskama. Kao mala, zamišljala sam da su te daske hodnici koji vode u sobe pune

biljaka. Nakon nezgode sa mrkvom, daske su postale mostovi koji su vodili preko ponora. Pazila

sam da ne dotaknem niti jednu dragocjenu biljku. Peršin i mrkva naučili su me da se klonim

noninih ljubimaca. A nonine psovke da ih razlikujem.

Godišnja doba su prolazila.

Bez obzira na dane u tjednu ili vremenske uvjete, nona se sa tržnice

uvijek vraćala praznih vreća, no sve pognutija, naboranija i umornija. Ne sjećam se da sam ju

ikada vidjela kako iz grada donosi nešto što si je kupila. Sve što je imala na sebi, u stanu, u vrtu,

bilo je staro i dotrajalo. Ništa se nije bacalo. Kupovala se samo hrana i to najosnovnija.

Jednom sam pitala mamu zašto je nona tako stroga. I škrta. Šturo je odgovorila:

– Nema škole. Bila je jako siromašna. Radi u vrtu od kada zna za sebe. Namučila se.

Poput biljaka u vrtu, ja sam rasla, ali se vrt smanjivao. S vremenom, vreće za placu postajale su

sve manje. A onda sam ih jednog jutra zatekla uredno poredane uz rub vrta iako je prvi autobus

za grad davno otišao.

Toga dana liječnik joj je strogo zabranio da podiže bilo što teško. I da se saginje. Kičma više nije

mogla izdržati. Ako ne posluša neće više ustati iz kreveta. Tako joj je rekao.

Više je nisam morala tražiti po vrtu. U bilo koje doba dana točno sam znala gdje je. Posljednje

dane provodila je u fotelji sa pogledom na zapuštene biljke.

– Nona, imaš dva sina. Imaš nas. Ne treba ti više vrt.

– Vavek treba delat! To jedino znan.

– Trebaš li što? Da ti nešto kupim?– bila sam uporna.

– Šparaj! Inače smo siroti! Glad je vrag! – zahtroptala je – Samo zem'ja ni nikad sirota!

Siroti je onaj ki je nima!

Umrla je nekoliko mjeseci nakon što joj je liječnik zabranio da kopa u vrtu. Srce nije

izdržalo.

Sin kome je pripao vrt, nakon što je dozorila posljednja rajčica, od njega je napravio parkiralište.

U njenoj sobi, među požutjelom posteljinom, pronašli su kutije.

U njima nije bio novac. Bile su vrećice.

Na stotine vrećica sa sjemenjem za sadnju povrća.

The post Jadan je tko je nema appeared first on Transformiraj se.

Teta joj je od žute vune isplela pletenice, a mama sašila haljinicu na tregere s motivom suncokreta da paše uz kosu. Oči su bile iscrtane plavim, a dvije točkice nosa i zakrivljena linija usana crnim flomasterom. Jako sam voljela Melitu. Tako joj je bilo ime.

U to vrijeme majke su nas puštale da, nakon povratka iz vrtića, odemo na igranje. Mogle su zaboraviti na nas do ručka ili večere. Gdje god da smo se igrali, na ulici, dvorištu ili nečijem stanu, red se znao. Svugdje smiješ pitati vode. Pristojno s „molim vas“, a za sve drugo moraš doći kući.

Melitu nisam nosila sa sobom. Bilo me je sram što niti jedna druga djevojčica nema lutku poput mene. One su imale plastične, a Gordana najveću i najljepšu  lutku koja je stigla čak iz Njemačke. Dopuštala bi nam da je malo držimo i ponekad izvadimo dudu iz usta. Tada bi lutka plakala nekim čudnim, dragocjenim zvukom. Naime, nije smjela često plakati jer su baterije bile skupe i nitko nije znao koliko će potrajati. Zato ih je bilo bolje čuvati i vaditi dudu samo u rijetkim prilikama.

Melita je bila samo moja prijateljica. Uglavnom je nepomično sjedila i promatrala kako presvlačim lutke od papira. Bez nje nisam odlazila na spavanje. Dijelile smo jastuk i misli koje su nas odnosile u san.

S vremena na vrijeme, najčešće subotom, mama bi Melitu sa posteljinom utrpala u mašinu za pranje. Gledala bih ju kako se suši, obješenu za pletenice, nadajući se da će do večeri biti spremna za odlazak u krevet. Samo je jednom pred kraj sušenja pokisla pa je njeno punjenje sačinjeno od poderanih najlonskih čarapa ostalo mokro. Posjela sam ju uz rub kreveta da ne smoči jastuk i nisam ju smjela zagrliti. Imala sam osjećaj kao da se te večeri ljuti na mene.

Da li zbog pranja ili dotrajalosti platna od kojeg je bila sačinjena, Meliti je počelo pucati tijelo. Najprije joj se potrgala ruka, tamo ispod pazuha. To je mama nekako uspjela zakrpati. Kada su joj počela pucati pluća i trbuh, a najlonske čarape ispadati iz tijela, mama je rekla da je Melita ostarjela te kako je vrijeme da je pustim. Tako je rekla.

• Pusti ju. A i tako si već prevelika za lutke. Iduće godine ćeš u treći.

Stavila sam ju na policu. Shvatila sam da riječ „pusti“ znači kako će Melita živjeti zauvijek ako ju ne budem dirala. Poslušno sam se toga pridržavala pa njeno tijelo, na regalu moje spavaće sobe, više nije pucalo. Samo me promatrala sa svoje visine dok sam navečer, prije spavanja, pokušavala s njom razmijeniti misli.

S vremenom su u moju sobu i na regal počele dolaziti nove stvari.

Enciklopedija u šest tomova, kutije s puzzlama od 500 komada i jedna proslava rođendana zbog koje sam Melitu stavila u ormar.

Kada i kako je izašla iz tog ormara, ne znam. Vjerojatno je mama radeći svoja godišnja generalna pospremanja zaključila da je vrijeme da otputuje u smeće.

A onda je došao peti razred i dječak koji je na ceduljicu napisao da mu se sviđa Sandra, a ne ja. Trebala mi je Melita. Nitko drugi nije smio znati, nitko drugi ne bi razumio. No, Melite nije bilo u kutu ormara. Tog poslijepodneva neutješno sam plakala. Ali ne zbog dječaka. Shvatila sam da sam izgubila nešto što se ne može nadomjestiti. Krpena ili ne, bila je prisutna. Bila je moj prijatelj i nijemi svjedok odrastanja.  A ja nisam bila dobra prema njoj. Zaboravila sam na nju i mislila da će uvijek biti tu čak i kada je ne trebam ili ne pazim.

***

Osoba od povjerenja je poput omiljene igračke iz djetinjstva. Rijetka i nezamjenjiva. Ako prema njoj postupate sa nepažnjom, odnos će se oštetiti.

A ako ju izgubite, izgubili ste dio sebe.

Posvećeno mojim izgubljenim dijelovima.

The post Mojim izgubljenim dijelovima appeared first on Transformiraj se.

I knjige i članke, pogledala sve podcaste, sve intervjue. Znam sve što se moglo saznati na internetu. Iako, u tih nešto više od pola sata koliko ćemo razgovarati, niti desetinu neću moći upotrijebiti u obliku pitanja..

Dobro je da ga ne sanjam. A ne sanjam ga samo zato jer tim dijelom mozga ne upravljam.

Nemam pojma koliko će ljudi doći. On je, uz Severinu, najpoznatija faca naših prostora. Političari nisu face.

Od trenutka kada su me pitali hoću li sa njim razgovarati uhvatio me grč u želucu.

Depra, to je tvoja tema, rekli su mi. Em si ju prošla, em ju liječiš. I još su rekli: Možeš ti to. Pa sam pristala.

Ali pravi razlog pristanka je taj što sam potpuno sigurna da bih se kajala do kraja života da sam izmislila neki kukavički razlog da odbijem.

Da mi se desi totalni blam i da mu umjesto Aleksandar Stanković kažem Aleksandar Petrović, da umjesto Nedjeljom u dva kažem Latinica – to ću preživjeti.

Ali odbiti ovakvu priliku – nikad si ne bih oprostila. Jer mu se divim od kada sam pročitala Depru. Prije toga bio je lik o kome sam znala ono što se vidi na ekranu i imala različita mišljenja, ovisno kako bi se postavio u emisiji.

A onda je grunula Depra.

Brutalna, intimna, iskrena. Napisana onako kako samo hrabri ljudi mogu pisati. A hrabrim i pametnim ljudima se divim. Rijetka su kombinacija.

Ipak… On je razgovarao sa svima, njega gledaju milijuni. Pričao je o svim mogućim temama, jeo svoje goste za ručak. A ja ponekad nešto pišem po Facebooku i liječim svoje klijente. Prioritetom obrnutim od napisanog.

Pa zašto ja?

Ne, nije zbog toga jer znam skoro sve o depri. I knjizi i bolesti.

Ja, zato jer kada moj klijent sjedne preko puta mene, jedna stvar je sigurna: znam kako mu je.

Jer sam bila depresivna, jer sam bila na dnu, jer sam bila bez prebijene kinte, jer sam bila razbijena na sve moguće načine.

I više ništa od toga nisam.

Ja sam dokaz da se može. Da može svatko, kada se daje cijeli. Sve. I glavu i srce.

I zato ću, kada sjednem preko puta Stankovića, biti jedna od vas.

Jedna od onih kojima je stalo i koji to pokazuju kroz sve što rade.

Zato ja.

The post Moj razgovor sa Stankovićem appeared first on Transformiraj se.

Mrak je već odavno pao, a kada u ovo doba mora proći tim dijelom puta da bi došla kući, uhvati je strah. U to vrijeme, osim nje, gotovo nitko tuda ne prolazi. Drugog puta nema. Već je nekoliko puta zamolila mamu da je sačeka. Tata je rekao da će nekoga nazvati i zamoliti da poprave rasvjetu na tom djelu ceste, ali svjetla još nema, a mama radi popodne.

Hodat će brže. Ako oni dečki opet budu pušili na zidiću, neće se obazirati na to što joj dobacuju. Samo će pognuti glavu i praviti se da ih ne čuje. Jedva čeka da dan postane duži. Mama je rekla da će, čim prođe karneval, sunce zalaziti kasnije i duže biti svjetla.

Knedla joj je u grlu još od petog sata. Jučer, dok se vraćala kući, učinilo joj se da je netko prati. Okrenula se nekoliko puta, ali nije mogla razaznati jesu li to sjene od drveća ili je netko zaista bio iza nje.

Bit će lakše kada iduće godine krene u grad u školu. Ići će autobusom i neće morati prolaziti ovim dijelom gdje gotovo i nema kuća.

I prije nego je došla do dijela ulice koji je potpuno u mraku, začula je glasove.

A onda je ugledala i žar cigareta. Bilo ih je nekoliko. Nisu išli u njenu školu. Što im je bila bliže, siluete su postajale jasnije. Smijali su se sve glasnije, a onda je najviši ustao sa zidića i krenuo prema njoj. Ubrzala je korak, ali stao je ispred nje i zapriječio joj put. Pokušala ga je zaobići, čvršće uhvativši torbu, kao da joj ona može pomoći da izgleda veća i jača. I ona dvojica su ustala sa zidića pa joj zagradili put, svaki sa svoje strane. Nije više mogla natrag, zatvorili su je u krug. Zamolila je da je puste, ali joj je glas bio pretih da bi je čuli. Onaj najviši zgrabio joj je torbu i bacio na zemlju, a druga dvojica uhvatila za ruke i počela povlačiti na rub ceste.

„Ej, pusti je na miru! Jesi čuo šta ti kažem?“, bilo je jedino što je čula prije nego je silueta srušila na zemlju najvećeg od njih. U prvi mah nije mogla razaznati što se točno događa, ali ona dvojica popustila su stisak i to je bilo dovoljno da se otrgne i potrči.

A onda je stala. I vratila se nekoliko koraka. Onu dvojicu nije vidjela, a onaj najviši ležao je na zemlji, dok mu je silueta savijala ruku na leđima.

„Bježi! Odi kući!“, doviknuo joj je.

Prepoznala je dečka iz osmog ce.

Uvijek joj je bio malo čudan. Uglavnom sam. Sjedio je u zadnjoj klupi na zajedničkim satovima iz talijanskog.

…

Da je odrastao možda bi učio talijanski.

Ali nije.

Nije odrastao.

Nikada neće naučiti čitati i pisati.

Jer nikada neće krenuti u školu.

Nikada neće naučiti voziti biciklu.

I neće proslaviti svoj drugi rođendan.

Umro je.

A liječnici su ga oživljavali sat vremena nakon što je već bio mrtav.

…

Mislila sam da će pasti Vlada. Mislila sam da će izgubiti glavu barem jedan ministar neskrbi.

Ali ništa od toga se nije desilo.

Oni su nastavili voziti svoje skupocjene automobile. Oni su nastavili jesti svoje skupe službene ručkove i večere. Kao da je sve normalno. Kao da se ništa loše nije desilo.

Kao da ništa nisu krivi.

A jesu. I oni.

I mi.

…

Živimo u državi u kojoj je povlastica ako te izuzmu iz obitelji jer ćeš tako preživjeti.

Živim u državi u kojoj je dijete sretno ako mu pronađu mjesto u domu.

Živimo u državi u kojoj dijete umre. Od nebrige.

Kažu mi „Zar moraš uvijek o tim teškim temama? Vidi koliko je ljepote oko nas!“

Da, ali jedna neopisiva ljepota je jučer ugašena.

I mi nastavljamo dalje kao da nije do nas.

Do nas je. Svakoga od nas.

Da je imao prilike odrasti, možda bi nekome spasio život.

Ali mi njegov život nismo spasili.

Počivaj u miru Anđele ❤️

The post Želimo promjenu! appeared first on Transformiraj se.

Nije imala tako kratku kosu čak niti kada je u drugom osnovne dobila uši. A ne pristaje joj. Na ispijenom licu previše ističe kosti pa izgleda još mršavije. Šminkom se nije potrudila sakriti sivilo. Mogla bi imati tridesetak godina jer joj nisu izražene. No, zbog držanja i vidljive nebrige za izgled dalo bi joj se i četrdeset. Na njoj vise obična bijela majica i dva broja prevelike hlače. Nema težine koja bi popunila odjeću. Svi kilogrami prebačeni su joj na kičmu, u nevidljivi ruksak koji raste svakim korakom kojeg napravi po hodniku. Lice joj je platno za teško gledljiv filma. Na njemu se izmjenjuju ljutnja, strah i očaj, a onda nevjerica, panika i neizvjesnost. Pa tako u krug.

Rekli su joj da pričeka ispred sobe broj osam, ali to je bilo prije više od dvadesetak minuta. U tih nekoliko tisuća beskonačno dugačkih sekundi, iza vrata na kojima piše Psiholog nije čula nikakav zvuk. Kucala je, ali je zaključano. Prazno, kao i hodnik koji završava ispred te sobe. Poput slijepe ulice. Još jedne u njenom životu.

U ruci drži savijen papir. I kuvertu.

S vremena na vrijeme zastane, razmota papir pa iznova pročita gusto ispisan tekst. Ponekad joj se zatresu ruke, ponekad obriše oči, ali ne sjeda. Ne može sjesti. U njenom tijelu je životinja stjerana u kut, a u glavi noćna mora koja piše nove epizode.

Spremala se za poslijepodnevnu smjenu kada joj je zazvonio poštar. Tražio je da potpiše uručenje bijele kuverte. Nije imala pojma zašto bi joj Državno odvjetništvo slalo preporučenu pošiljku. Nestrpljivo je rastrgala rub kuverte, poderavši i dio dopisa. Nadala se da je zabuna sve dok nije pročitala svoje ime nakon uvodnog „U ime Republike Hrvatske …“. Riječi koje su slijedile pojele su joj zrak iz pluća.

„.. podiže se tužba protiv Eve Polović za nemar i nepružanje zaštite malodobnoj djeci, svjedocima obiteljskog nasilja.“. Njeno ime pisalo je uz riječi koje su zvučale kao smrtna presuda.

Prošla je godina otkako se rastala.

No, ovoj priči koja je sličila na bajku samo u dijelu o zlim čarobnjacima, nije se nazirao kraj. U toj godini navikla se razmišljati brzo i rješavati probleme, ali sve na ovom papiru bilo je preveliko i preteško. Nepravda. Nakon pet godina braka i batina, a potom godine borbe za skrbništvo po institucijama koje su joj secirale život, imala je osjećaj da je ponovno ušla u minsko polje. Ipak, prvo što joj je palo na pamet bio je Centar za socijalnu skrb. Ustanova za obitelji koje to ne znaju biti. Možda tamo netko bude znao što bi mogla napraviti. Valjda postoji neka zaštita, pravni savjet za žene poput nje? Oni znaju njenu priču i da to što piše ne može biti istina. Nesporazum i nepravda. Jedno veće od drugog.

Izjurila je samo zgrabivši torbu, ne ispuštajući iz ruke kuvertu.

Ne sjeća se da li je zaključala vrata. Kao da je bilo bitno. U njemu i tako nije bilo vrijednih stvari, a dječaci su bili u vrtiću.  Auto ju je sam odveo do Centra. Do prije nekoliko mjeseci tamo se osjećala kao dio inventara.

Nakon više od pola sata čekanja, figura starije žene pojavila se u hodniku.

Vukući noge po  pločicama koje su podsjećale na šahovsku ploču, njoj se nije žurilo.  Preko debelih naočala spuštenih na vrh nosa, uputila je Evi pogled, umoran i nezainteresiran, zastavši dovoljno daleko.

– Nemate zakazan termin. Što trebate? –njenim tonom vladala je hladnoća i strogost.

-Jutros sam dobila dopis iz Državnog odvjetništva. Tužba. Piše da sam kriva jer nisam zaštitila djecu… – stisnula je čeljust da zaustavi drhtanje vilice.

-Ne možemo ovako pričati – gospođa sa punđom na glavi nervozno ju je presjekla istovremeno ne pokazujući namjeru da se približi vratima sobe broj osam.

Premećući ključeve između prstiju pogledala ju je škiljavo.

-Tko vodi vaš predmet?

-Imali smo više referenata. Gospođa Kljajić je bila zadnja. Ali ona je na terenu. – Eva je uhvatila zrak pa nastavila – Dobila sam jutros ovo pismo. Ne znam što da napravim.

-A zašto mislite da bih ja trebala znati? Portir mi je rekao da ste histerična i tražite razgovor. – nevoljko je nastavila – Ja vas mogu uvesti kao hitan slučaj, ali samo ako imate nešto za prijaviti.

-Mene su prijavili, ali ovo je suludo! –nije mogla sakriti raspadanje u svom glasu – Rastali smo se zbog obiteljskog nasilja i skrbništvo je pripalo meni, a sada nakon godinu dana ispada da sam kriva jer su djeca gledala kako me tuče.

-Ne znam ja ništa o tome, a Državno odvjetništvo podiže tužbe na temelju dokumentacije Centra. To je klasična procedura. Očito ste ipak nešto krivo napravila.

-Kako to mislite krivo? – očaj u njenom glasu prerastao je u bijes – Zar se negdje uči što treba napraviti kada vas muž tuče? U školi možda? Može li mi netko dati savjet što da napravim?

-Uzmite advokata. Mi se ne bavimo takvim stvarima. Ili napišite nešto sami. Gdje bismo stigli da još dajemo i pravne savjete! – debelim prstom gurnula je naočale na vrh nosa ne skrivajući nestrpljivost.

-Osim toga, čekaju me stranke. Drugi puta zakažite termin. – zid podignut glasom jasno je dao do znanja kako je ovaj razgovor završen.

-Ali zar Centar ne pruža neku pravnu pomoć? Kako da platim odvjetnika kada jedva mogu skupiti za struju?

Posljednja dva pitanja Eva nije bila sigurna da li je izgovorila na glas ili u sebi. Gospođa zdepastih nogu i tako je nije željela čuti. Sjela je, koljenima stisnuvši ruke u kojima se gužvala bijela kuverta.  Sive, plastične stolice u sivom socijalističkom hodniku reagirale su škripom na težinu Evinog nevidljivog ruksaka. Suzama ispunjene oči bespomoćno su gledale veliki poster na zidu sa kojeg se smiješila sretna obitelj.

* * *

Prošla su više od dva mjeseca kada je poštar ponovo zazvonio na vrata Evinog podstanarskog stana.

Kosa joj je nešto narasla, ali i dalje nije pristajala uz podočnjake koji su ocrtavali velike sive kolutove ispod njenih očiju. Kao da suosjeća, sa neobičnom toplinom u glasu, rekao joj je gdje da potpiše primitak bijele kuverte. Republika Hrvatska, Državno odvjetništvo. Još jedna mina eksplodirala joj je u želucu.

Toliko je puta rekla kako je spremna na sve, no znala je da je to samo dobro upakirana laž.

Nije žurila, ali je svejedno rasparala dopis kidajući rub koverte. Pazila je, ali su se prsti tresli.  Preskočila je uvod, u ime koga. Znala je i svoje ime i adresu. Pogled je tražio samo kosim slovima ispisane riječi. Oluja u želucu podigla je u grlo svaki progutani zalogaj u posljednjih nekoliko dana. Sve stanice njenog tijela samljele su se pa stisnule, pretvorivši Evu u čvor veličine trbuha. A onda su joj ukošena slova suzama napunile oči. Krupne kapljice slijevale su se nepomičnim licem.

„..tužba se povlači. Detaljnom provjerom pisanih navoda tužene ustanovljeno je da je ista dana 18. lipnja 2008. godine, u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova, Policijska stanica Zamet, prijavila nasilje u obitelji.

Obrazloženje: Uvidom u službene zabilješke dežurnog policijskog inspektora Damira Modriča, utvrđeno je da je Eva Polović navedenog dana, noseći u naručju deset dana staru bebu, prijavila supruga za obiteljsko nasilje. Zabilježeno je da je ista bila vidno uznemirena, sa istaknutim modricama na licu i rukama. Suprug navedene pozvan je na obavijesni razgovor koji je obavljen dana 19. lipnja 2008. g. u službenim prostorijama navedene Policijske stanice. Tijekom istog, optuženi je priznao nanošenje ozljeda uz opravdanje da je bio isprovociran. O obavljenom razgovoru sa optuženim nije izrađena službena zabilješka već je isti samo usmeno upozoren na kršenje Obiteljskog zakona. Slijedom navedenog smatra se da je učinjen propust od strane službene osobe Ministarstva unutrašnjih poslova, Policijske stanice Zamet, koja nije procesuirala prekršaj nad Evom Polović.

U svom prigovoru na podnesenu tužbu ovog ureda, Eva Polović je navela kako se stanje u obitelji pogoršalo nakon podnošenja prijave za obiteljsko nasilje, a zbog koje počinitelj nije trpio posljedice. Također navodi kako se tijekom idućih godina braka osjećala nezaštićena od strane državnih institucija koje nisu reagirale na prijavljeno nasilje. Nakon provedene istrage te obavljenih obavijesnih razgovora sa obiteljskom liječnicom, koja također nije prijavila očigledne znakove nasilja nad žrtvom, smatra se da je učinjeno niz propusta zbog kojih se Eva Polović osobađa optužbi za nečinjenje…“.

I dalje joj više nije bilo bitno.

Sve o pravnom lijeku i kome se rješenje dostavlja nije bilo važno. Koliko je mogla, ona je podnijela. Sve dok nije bila sigurna da je njenoj djeci bolje bez nego sa takvim ocem. Nikada ne bi dozvolila da netko digne ruku na njih. Ona je bila druga priča.

Dlanom je obrisala lice, pažljivo vratila papir u kuvertu, a onda ga ponovno izvadila da još jednom sve detaljno pročita. Čak i ono „ U ime Republike hrvatske…“.

Nevidljivi ruksak na leđima na tren je izgubio na težini.  Sve dok u njega nije ušla misao kako se pokvario štednjak. A Gabrijelu trebaju nove papučice. Kroz ove mu već viri palac. Mlađem je uskoro rođendan. Ma smisliti će već nešto.

Prošla je rukama kroz kosu. Više se neće ovako kratko ošišati. Vrijeme kazni i kažnjavanja je iza nje.

The post U ime žena! appeared first on Transformiraj se.

Trebaš imati petlju napisati kako si se popišao u gaće, u javnosti, zbog napada panike.

Samo sam jednom u životu imala napad panike. Dovoljno da zapamtim za čitav život kako to izgleda.

To mi se desilo jednom, ali sam se godinama budila pred jutro, oblivena znojem i tresući od straha iako pravog razloga za takav osjećaj nisam imala.

Tada to nikome nisam priznala. Nisam znala što mi je, a još manje kako da si pomognem.

Trebala su mi dva desetljeća čitanja i učenja, prakticiranja svega i svačega da osjećaj anksioznosti, tjeskobe i depresije nestane.

Jednom me prijateljica pitala treba li mi to da pišem o nečemu što drugi ljudi skrivaju. Depresija, loš brak, oskudica, propali odnosi… Bilo joj je jasno da pišući o tome neću zaraditi novce i da ću se eventualno osramotiti. Mislim da je sumnjala i u moju sklonost mazohizmu. Za razliku od Stankovića koji će, kako sam kaže, na knjizi zaraditi za motor, moja potreba za pisanjem djelomično proizlazi iz sebičnosti. Osjećam olakšanje kada pišem o onome o čemu rijetko razgovaram. Kao stisnem „objavi“, otpustim. Teret je manji.

Ona druga polovica potrebe za pisanjem o nečemu što izlazi iz okvira ugode, proizlazi iz poriva za prepoznavanjem.

Tada, dok sam se budila noću, tresući se u sobi koja je trebala biti moje sigurno mjesto, a nije, najviše su mi pomagale priče.

Priče ljudi koji su imali petlje govoriti o svojim slabostima i strahovima. I samim time što su o tome pričali, imala sam osjećaj da su ih pobijedili. Kada pišem, ja pobjeđujem strahove.

Stanković piše da će na knjizi zaraditi za motor koji u pet sekundi ubrzava od 0 do 100. Ja mu želim da ih kupi berem deset. Zaslužio je.

Zbog svih onih ljudi koji će pročitati njegovu knjigu, prepoznati se u njoj pa si reći: „Nisam lud. Bolestan jesam, ali depresija je izlječiva.“

Pred kraj „Depre“ naveo je petnaest simptoma depresije. Napisao je: „Ako sedam od ovih simptoma imate duže od dva tjedna, imate depresiju, ozbiljno ste bolesni.“ Ako vi ili netko vama drag ima simptome (na fotografiji niže), trebate pomoć, možete je dobiti i šansa da budete bolje je velika.

„Depru“ nije lako čitati. No, bez obzira na naslov, možda može pomoći.

Zato ju je napisao.

Zato pišem.

The post Depresija i kako iz nje izaći appeared first on Transformiraj se.

No, ne činim to oduvijek. Samo zadnjih nekoliko godina. Radim to od kada mi je iznos kamate u rati postao manji od glavnice. Do tada ga nisam mogla niti pogledati.

Ponekad istinski pomislim da će samim time što ga gledam, nekako postati manji. Dobro, znam da neće. Ali vrijedi pokušati. Ništa ne košta.

Imam ih još 24. Rate. Od 300.

U vrijeme kada ih konačno sve otplatim moji dečki će završiti fax.

Ponekad razmišljam o tome kako će mi izgledati život za te dvije godine. Moglo bi mi se desiti da konačno, nakon više od trideset godina, dobijem cijelu plaću. Nakon trideset godina. Cijela plaća. Što ću s tolikim novcem? Sigurno opet pronaći nešto što treba kupiti na rate. No imat ću stan. Svoj stan. Nije mala stvar. I imat ću 55 godina. Gotovo cijeli radni vijek za jedan stan. I još nešto sitno.

Jučer sam slušala neku emisijuu kojoj su pitali pametne ljude (rekli su stručnjake) što je to sreća. Jedan od njih je rekao da je to kada imaš nešto zemlje, kravu i kućicu u kojoj živiš s nekim tko te voli. Mora da nismo sretni jer nemamo kravu ili zemlju. Šala, naravno.

Uspjela sam jučer ugrabiti nešto vremena i predvečer brzo hodati. To mi je najdraži hobi. Volim u sumrak proći uličicama mjesta gdje živim. Iste su kao prije četrdesetak godina kada sam tim putevima išla u školu. Zabadam nos u tuđa dvorišta i zamišljam ljude koji u njima žive. Negdje pred kraj tog kruga kojeg napravim prođem i pored nove, velike crvene kuće koja je nikla na nekoj starini. U prizemlju ima radionu. Čula sam da je njen vlasnik, mlađi čovjek, umro ubrzo nakon što ju je sagradio. Kuća ima velik prilazni put i ogromno dvorište osvijetljeno s mnoštvom lampica. Izgleda bajkovito dok prolazim pored nje. Ali njega nema da uživa u tome.

Nemam zemlju, kravu niti kućicu. Imam kredit i za dvije godine otplatit ću stan. Ali za razliku od vlasnika crvene kuće –  tu sam.

Mislim da je to sreća.

The post Sreća je… appeared first on Transformiraj se.

dr. Nicole LaPera “Mentalni restart”

The post Knjige kao terapija appeared first on Transformiraj se.

Hvala za poklone. Bilo ih je 365.

Za svakog mi je trebalo 24 sata da ga razmotam.

Neki mi se, priznajem, nisu svidjeli na prvu.

U njima je bila tuga i težina.

Oni zamotani u radost i toplinu bili su mi draži, ali sada na kraju, kada se opraštam sa tobom, znam da su mi svi, svi do jednoga bili potrebni i važni.

Nisi mi poklonila zgoditak na lotu. Ništa takvoga.

Ali donijela si mi nenadane susrete i nove ljude koji su postali prijatelji.

Neprocijenjivo.

Nezamijenjivo bilo čim materijalnim.

Tako sam postala još bogatija. Hvala ti.

Sada ideš i ne odnosiš mi ništa. Sve mi ostaje što želim.

U meni su svi moji doživljaji, svi mi trebaju, sve što si mi dala.

Jer su me promijenili i napravili boljom. Ti si me napravila boljom sa svakim trenutkom kojeg sam proživjela u tebi i na kome sam zahvalna.

Sada mi dolazi tvoja sljedbenica, 2023.

Radujem joj se. Isto mi nosi poklone.

Njih 365 zamotanih u 24 sata, svaki.

I ne znam što je sakriveno u njima, ali što god da bude, znam…opet ću biti bogatija na njenom kraju.

Zato joj se radujem i idem joj u susret!

Zbogom 2022.!

Dobrodošla 2023.!

Spremna sam!

…

Dragi moji,

hvala vam.

Što ste bili tu, što ste me čitali… Dijelili samnom radosti i tuge.

Hvala vam što ste razumijeli moje riječi i moje osjećaje.

To je najvrijednije što imam, najviše što mogu dati.

Sebe.

Želim vam sretnu, ljubavlju i zdravljem ispunjenu novu 2023. godinu.

Voli vas Iva

The post Hvala za poklone! appeared first on Transformiraj se.