Svaki dan je dan borbe protiv nasilja!

Svaki dan je dan borbe protiv nasilja!

Borac sam na tebe, nono!
07/10/2022

O svom životu čitala je u novinama. U rublikama gdje se identitet označava inicijalima, a brojke govore o crnoj statistici. Da živi po principu kuhanja žabe, shvatila je kada je postalo kipuće. Njene spoznaje rijetko su dolazile u velikim pakiranjima.

Tako je bilo i te, naizgled obične večeri.

Prala je suđe, a on ležao na kauču i gledao tv. Nije obraćala pažnju na to što gleda sve dok nije izgovorio, gotovo nesvjesno: “E, to ti još nisam napravio.” Jedan komentar, jedna rečenica i “Otvoreno” kao triger sa odgodom paljenja. Interesantno koliko se čovjek može pretvarati, ne znati, ne vidjeti, ako je tako barem malo lakše živjeti.

Počelo je dok su još bili u vezi, običnim prigovaranjem ili negodovanjem. Nije to shvaćala ozbiljno. Pa kome teče samo med i mlijeko? Ulaskom u brak došle su i zabrane. Dobro se sjećala prve. Zbog mlijeka koje joj je iskipilo. Imala je trbuh do zuba, a kazna je bila zabrana izlaska iz kuće. I tako nije planirala toga dana nigdje otići. Nakon poroda, lavina je postajala sve veća. A onda se zabila u nju, nakon te emisije. I pomela sve pred sobom.

Jedan su drugome bili do uha. Stariji tri, a mlađi godinu i pol. Odvela ih na spavanje jednog po jednog, nakon što je oprala suđe. Najprije mlađeg. Njega brže uspava. Onda starijeg, njemu priča priče. No, mlađi se obično probudi nakon sat, sat i pol. Zbog žeđi. U toj pauzi, između buđenja, ona često uspije pospremiti igračke ili složiti robicu za sutra. Otušira se. Ali te večeri nije stigla ništa, niti otići na wc. Taman je uspavala starijeg, kada je mlađi počeo plakati. Da ne probudi tek usnulog brata, uzela ga je u naručje i odnijela u boravak. Samo je željela otići u wc. Pišalo joj se već satima.

  • Uzmi ga. Moram u kupaonu.
  • Kod mene će plakati još više.
  • To je zato što ga nikada ne držiš.

Šamar umjesto replike. Nenadan, ali već poznat. Stisla ga je čvršće, no još je jače plakao.

  • Ti ćeš meni govoriti što ja radim ili ne radim!

Pa drugi. Isti obraz, jača bol. Pa uvreda. Drugi obraz i udarac u tijelo. U tijela. Nije pazio gdje udara. Bilo mu je svejedno. Za njega su postali isti, ona i dijete. Kao da nije njegov. Možda je i mislio da nije. U njegovoj glavi sve je bilo moguće. Do sada je udarao samo nju. Ovoga puta nije mu bilo bitno u koga. I gdje.

  • Tata, što to radiš?

Zaustavio ga je glas s vrata. Nema objašnjenja pred trogodišnjakom s očima punim suza. U trenutku boksač  zaboravlja na boks, a vreća za boks mahnito koristi situaciju da pobjegne. No, svako mjesto za skrivanje je premaleno.

Nije to bila prva noć bez spavanja. Različita samo po tome što je znala da sada mora pobjeći. Više neće tući samo nju. Pomaknuo je granicu, a nije volio napuštati osvojeni teritorij.

Krišom je već nekoliko puta, tijekom radnog vremena, otišla u savjetovalište. Objasnili su joj što mora napraviti. Rekli su da će postajati sve gore. Dok ga ne napusti. Strah je bio konstantan i svugdje. Nosila ga je sa sobom. Ali otići? Toga se najviše bojala. On uvijek ispuni sve svoje prijetnje.

  • Razvod? Samo probaj. Ja ću u zatvor, ali ti pod zemlju. Znaš zašto imam pištolj.

Ujutro je otišla na posao kao da se ništa nije dogodilo. Niti to nije bilo prvi puta. Oborila bi pogled i šmugnula u kancelariju. Ali nove podljeve nije mogla sakriti.

  • Ako ovoga puta nešto ne napraviš, ja ću zvati policiju. Ne mogu te više ovakvu gledati.
  • Hoću. Ovoga puta moram. – bez objašnjenja odgovorila je kolegici.

Roditelje nije vidjela mjesecima. Sramila se toga što je tražila njegovo dopuštenje da ih posjeti. Kada bi se konačno odvažila da pita, odgovor se više nije mijenjao:

  • Ali moju djecu tamo nećeš voditi.

A bez djece nije išla nikamo. Samo na posao.

Trebali su joj sati da otipka njihov broj.

  • Mama, ja sam. Molim te, možete li ti i tata danas doći po nas? Ne mogu više.

S druge strane muk.

  • Mama, molim te. Završavam s poslom u tri. Samo da uzmem neke stvari. U četiri ispred zgrade? Molim te pitaj tatu!
  • Dobro.

Znala je što mora uzeti. Najosnovnije. Nešto njihove robice, igračke za koje su najviše vezani, dokumente. Malo svoje robe, samo za prvu ruku.

S posla se vraćala pola sata prije njega, ali toga dana bio je na službenom putu i nije se trebao vratiti prije večeri. Do tada bi bila već na sigurnom. Dok ne smisli što dalje. Svekrva je čuvala djecu i uvijek žurila kući, na autobus. Na vratima bi izvršile primopredaju, uz svega par riječi.

Pola sata je bilo dovoljno. Samo da potrpa stvari u torbe.

I sve je išlo po planu. Iznenađujuće glatko. Kada se nakon posla pojavila na vratima stana, njegova mama je već  jednom nogom bila vani, gotovo je ne pogledavši. No dječaci su osjetili da je nešto drugačije. Bili su poslušni kada im je rekla neka se igraju u boravku dok ona nešto napravi. Jurnula je u sobu spremiti torbe

Kao u ubrzanom filmu pakirala je stvari kada se začuo ključ u bravi. Pomislila je da se stara vraća jer je propustila autobus. Gurnula je polu natrpane torbe pod krevet. Nije bilo vremena za drugo. Pokušala je disati, umiriti tijelo da se ne trese. Ali pravi potres izazvala je misao kako se on možda vratio ranije. Znala je što će biti ako je vidio njene roditelje ispred zgrade. I za manje stvari ubio bi je od batina.

No u hodniku je začula glas njegove sestre kako pozdravlja dječake. Imala je ključ i ponekad svratila na pauzi između predavanja. Morala se smiriti i izaći iz sobe da ju pozdravi. Da kaže kako ih vodi u park? Ali tada ne bi mogla uzeti torbe. Niti jednu stvar.

A onda je u hodniku zazvonio  mobitel. Nejasne riječi kratkog razgovora i povik umjesto pozdrava.

  • Ipak imam predavanje! Sorry, jurim! – i njegova sestra izletjela je iz stana.

Vjerojatno se tako osjećaju osuđenici kada čuju svoje pomilovanje. Ali nije imala vremena za gubljenje. Morala je još uzeti dokumente. I pronaći negative, albumi su preveliki. Te uspomene je trebala, ništa drugo.

Što god je potrpala u torbe bilo je dovoljno. Samo je željela izjuriti iz stana prije nego se netko opet poigra sudbinom. No ipak, u posljednji tren, zastala je i vratila se u boravak. U kutu pored balkonskog prozora, u velikoj kalijevoj peći gorjela je vatra. Zapalila ju je jutros. Bacila je nekoliko cjepanica na žeravicu.

“Bit će mu toplo kada se vrati.”

Bila je to posljednja misao prije nego što je zauvijek zalupila vrata za sobom.

Godinama kasnije, nebrojeno puta prevrtjela je taj dan u glavi. Što je trebala napraviti drugačije, što je moglo poći krivo. U žurbi, toga dana, zaboravila je u potpunosti svoju odjeću. Nije uzela ništa osim onoga što je nosila na sebi. I u sebi.

Ali stavila je drva u vatru. Kao da je ta toplina mogla zamijeti ono što je odnijela sa sobom.

Njih troje, u slobodu.

_______________________

Ako ovo čitaš i prepoznaješ se u tekstu, ali nisi sa one druge strane gdje je sloboda, moja vrata su ti otvorena. UVIJEK.

Zajedno ćemo prijeći put. Meni je poznat.

Terapija Brze Transformacije. Tu sam.