Vaša je priča napisana SAMO do ovog trenutka!

Vaša priča je napisana SAMO do ovog trenutka!

Život nije na prodaju!
23/09/2021
Osjećajući – stvaramo…
26/10/2021

Ja slušam priče. One teške, najtužnije.

Priče, čiji je autor život, a ljudi su mu glavni likovi.

Ponekad pomislim da sam čula sve njegove scenarije, a onda me on iznenadi i zakuca za pod.

Ne dolaze k meni sretni ljudi. Sretni ljudi dijele svoje priče sa prijateljima i partnerima.

Samnom se dijeli ono što u biti – nije za dijeljenje. I tek kada taj isti život stisne glavnog lika, pa ga guši i tamniči toliko da postane neizdrživo, ne preostaje drugo nego da se ispriča ono što rijetki mogu, a još rjeđi žele čuti.. I ja čujem..

Čujem priču žene koju je majka, od najranije dobi tjerala golu u naručja nepoznatih muškaraca..

Čujem priču mladića kome je otac, od kada pamti, „nježnost“ pokazivao dodirima po genitalijama..

Na početku sam mislila da su te priče izuzetak, rijetke i iznimka..

A onda sam čula opet i opet. Scenografija se mijenja, kao i imena, ali uloge ostaju iste, zlostavljači i žrtve.

Da bih se nosila sa time što čujem izabrala sam vjerovati.

Vjerujem da je ploča, na kojoj se odvija scenarij našeg života – postavljena, a figure na njoj posložene puno prije našeg rođenja.

To je scenografija i to su likovi. To je uvod i to je zaplet.

Ali rasplet i epilog priče – to nije napisano.. To se tek piše.

To piše svatko od nas sada, u ovom trenutku, ali više ili manje svjesno.

I zato radim to što radim. Pomažem glavnom liku da napiše svoj rasplet, da presloži ploču i figure na njoj, da razbuca, polomi ili – zalijepi.. Zalijepi ono što treba ili želi da bude zalijepljeno.. Kreira i stvori ono što želi da bude stvoreno..

Jer ima izbor. SADA ima izbor da napiše svoj epilog.

I još vjerujem..

Vjerujem da su neke priče tako teške, surove i mračne samo zato jer je glavni lik u priči, ovoga puta, a na početku svega, odlučio..

…da se ne razbije u paramparčad…da ostane čitav…ustane…pa – igra!

PRIJE IGRE

Zažmiri se, na jedno oko.

Zaviri se, u sebe u svaki ugao.

Pogleda se, da nema čavala, da nema lopova.

Da nema kukavičjih jaja

Zažmiri se i na drugo oko.

Čučne se, pa se skoči.

Skoči se, visoko, visoko, visoko…

Do na vrh, samoga sebe.

A otuda se padne, svom težinom.

Danima se pada, duboko, duboko, duboko…

Na dno svoga ponora

Ko se ne razbije u paramparčad,

Ko ostane čitav i čitav ustane

Taj igra…

                                                                                          Vasko Popa