Što ostavljate u nasljeđe?

Što ostavljate u nasljeđe?

Voljeti sebe znači…
13/09/2021
Život nije na prodaju!
23/09/2021

Na tim betonskim skalama provela sam polovicu svoga djetinjstva. Od prizemlja, u kojem je živjela moja nona, vodile su na prvi kat koji je pripadao mojim roditeljima.

Ljeti je jedino na njima bilo ugodno sjediti jer bi se tu uvijek osjećao dašak povjetarca, poput nekog prirodno izazvanog propuha koji bi odnosio vrući zrak.

Imala sam čak i svoju posebnu skalu na njima i uvijek sam birala baš nju za poslijepodnevno ubijanje dosade.

Poslijepodne je za mene započinjalo odmah nakon ručka koji je uvijek bio točno u podne. Tako bi započeo i najduži period u danu jer mi je vrijeme najsporije protjecalo u iščekivanju da se roditelji vrate sa posla.

Ono što je mene, u biti, najviše zanimalo, sjedeći tako na tim skalama, bio je zvuk majčinih koraka po povratku. Nisam je morala niti vidjeti da bih znala kako će mi izgledati ostatak dana.

Naime, ukoliko je korak bio brz to je značilo da postoji šansa da mi se nasmije i kaže: ”Spremi se, idemo na more.”

Ali, ako je korak bio spor, bilo je dobro da se odmah ustanem i krenem prema svojoj sobi. Uvijek je govorila da joj tako najviše pomognem: kada joj ne smetam i ne gnjavim je svojim zahtjevima.

Ljeti mi je najčešće na tim skalama pravila društvo nona. Doduše, ona nije imala svoju omiljenu skalu već neku prastaru fotelju koju bi na samom početku ljeta izvukla pred stepenice da u njoj nakon ručka odradi svoje poslijepodnevno drijemanje.

Ali ponekad ne bi zaspala odmah i tada bi zavrtila svoju priču, za koju sam bila sigurna kako zna da mi ju je već ispričala, ali po njoj valjda nedovoljno puta da bi ona bila sigurna da sam ja zapamtila.

“Znaš mala”, rekla bi na kraju, “neće tebi život uvijek biti ovako lijep, kako ti je sada. Život ti je muka, težak rad i nevolja.. Samo čekaj da još malo odrasteš. Neće tebi biti ništa bolje nego tvojoj materi i meni. Ma mi žene smo ti proklete..”

Bila su to duga, dosadna ljetna poslijepodneva, a ja dijete koje je čekalo zvuk koraka svoje majke..

Danas ponekad zastanem na toj skali i okrenem se na tren prema nevidljivoj fotelji. Uspravim se, nasmiješim i to je sasvim dovoljno. Ne moram joj reći da i ja polako spremam svoju ostavštinu, ali to definitivno neće biti – prokletstvo.

A što vi ostavljate u nasljeđe?

Neka to ne budu uvjerenja da je život težak, muka i jad.

Jedno bezazleno ljetno ili jesenje poslijepodne, uz dovoljno ponavljanja, može postati proročanstvo. Najčešće bude tako..

Neka vaša ostavština bude ljubav, bez straha prema životu.

Jer jedno je sigurno: ne idu zajedno.

Terapija Brze Transformacije. Tu sam ❤️