Za buđenja puna ljubavi.. Ljubavi prema životu!

Za buđenja puna ljubavi.. Ljubavi prema životu!

Praznina se ne može uništiti. Ona se ispunjava – ljubavlju!
26/06/2020
Uvijek je iznad svega – ljubav!
12/10/2020

Najčešće to bude u neko još uvijek gluho doba noći ili pred samu zoru..

Dolazi kao osjećaj težine, poput kamena koji se tijekom noći stvori u želucu..i žulja dok ne probudi..

A onda, sa tim osjećajem težine, iz tame krene i hladnoća koja natjera tijelo da se trese dok ga ne oblije znoj, od nelagode..

Disanje postane teško, kao da taj kamen iz želuca naraste pa optereti i pluća..

Mrak i tjeskoba. Stari znanci koji se uvijek pojave najčešće pred rano jutro, kada je sve vani još uvijek sasvim tiho.. Kao da namjerno čekaju vrijeme kada nema baš nikakvog znaka života za kojeg bih se čovjek mogao uhvatiti, da ga umiri i utješi..

Godinama nisam znala kako se boriti sa tim..

I kao da svi, baš svi ljudi na svijetu spavaju mirnim i spokojnim snom, a samo ja osjećam da će se dogoditi nešto ružno i teško što se ne da spriječiti. Otkuda to dolazi i zašto baš meni?

To je strah posebne vrste. Strah koji paralizira tijelo i zbog kojega se ne možeš ustati iz kreveta pa povlačiš deku na sebe da te ugrije i zaštiti, a u isto vrijeme znaš da, bez obzira na to koliko se duboko zavučeš u to svoje najsigurnije mjesto na svijetu, u svoj krevet i pokriješ, taj osjećaj nelagode te svejedno pronađe i napadne.. Trese i guši..

I uzme.. Uzme ono malo osjećaja sigurnosti sa kojim sam zaspala, uvjerivši sebe da je sve u redu jer sam sve posložila, isplanirala i predvidjela, odradila i napravila najbolje što sam mogla.. Ali najčešće pred zoru, tjeskoba se vrati, kao da za nju nikakvi štitovi ne postoje i u trenutku me pretvori u dijete, napušteno i samo, bespomoćno i nijemo da zove u pomoć..

Godinama sam živjela tako. U strahu od gluhog doba noći i jutra kada me obuzimao osjećaj da se ne mogu nositi sa time što se očekuje od mene, a što nosi idući dan.. U takvim trenucima nije pomagalo ništa osim čekanja da dođe jutro sa svim svojim zvukovima života koji bi donijeli i olakšanje, barem za taj dan.. I nisam znala da tada, u tim trenucima, polako dan za danom, tjeskoba kopa svoje rovove i uvlači se u mene, duboko sve do kosti..

I ništa joj nisam mogla. Moj umor stvoren gomilom obaveza nikada nije bio dovoljno velik, a da ona ne preuzme prve minute mojih buđenja.. Koliko je jaka i koliko je ožiljaka napravila u meni shvatila sam tek kada sam sve, baš sve one teške stvari ostavila iza sebe.. No, buđenja su ostala. Teška, hladna, bespomoćna… I kada više nije bilo razloga za strah, tjeskoba je bila tu. U osjećaju nelagode, izgubljenosti i samoće.. Uvijek u isto vrijeme, uvijek na isti način..

..jer tijelo je previše puta osjetilo, a um previše puta zapisao taj osjećaj. Osjećaj straha. A onda, nakon niza godina ponavljanja, kao da niti um niti tijelo više nisu znali kako drugačije pa su samo ponavljali dobro poznati program: „Opasnost je oko tebe! Bori se da preživiš!“

Da, to je program. Trebale su mi godine da ga prepoznam. Program stvoren iz straha, da bih preživjela kroz borbu.. Sve dok taj program nije preuzeo kontrolu i počeo uništavati sve što mi je (naizgled!) pomogao da stvorim. Uništavao je mene..

Trebale su mi godine da naučim kako da zaustavim taj program, jer ono što se stvaralo godinama tražilo je i svoje vrijeme da se iscijeli, da se istinski spozna: onaj tko se bori sa životom – uvijek gubi. I postaje žrtva.

A ja više nisam željela biti žrtva i boriti se sa životom. Željela sam i žrtvu i borbu i preživljavanje ostaviti iza sebe.. I jesam.

..jer nemoguće je pobijediti život, nepotrebno i glupo. Treba pobijediti sebe. I jesam!

I tek je tada, kada sam naučila kako se prestati boriti i preživljavati, došlo i vrijeme za neka nova buđenja, u miru i spokoju, bez straha..

Došla su buđenja sa ljubavlju. Ljubavlju za život.

Ako se niste prepoznali u ovom tekstu – bravo za vas!

Ali ako jeste, to znači da imate u sebi program koji se zove – tjeskoba.

Za razliku od strahova sa kojima se rađamo i koji su nam urođeni, ovaj strah se usađuje u nas tijekom života i – raste. I nakon nekog vremena, pojede sve drugo..

Preživjeti uz pomoć njega -hoćete. I možda dočekate starost, ali samo kao ljuštura u kojoj živi strah.

Ali tamo gdje je strah – nema mjesta za ljubav..

A vama treba ljubav. Ljubav za život.