Najvrijednije što imate je vaše autorsko pravo na - život!

Najvrijednije što imate je vaše autorsko pravo na – život!

“Kada znaš bolje – radiš bolje.”, rekla je Maya Angelou
09/06/2020
Praznina se ne može uništiti. Ona se ispunjava – ljubavlju!
26/06/2020

Da mi je barem pronaći taj kotačić u glavi, koji je zadužen za preispitivanje.

Pa da uzmem čekić i razbijem ga do najsitnijih komadića.

Zadržala bih samo dva komadića, ona najsitnija… Koja bih držala u džepu, nikako u glavi.

Izvadila bih ih i upotrijebila samo ponekad, sasvim rijetko.. Samo za posebne ljude i situacije.

Tako da više nikada, ali baš nikada, niti sekunde vremena ne potrošim na one i ono što sam jednom zaključila da ne zaslužuje moje vrijeme..

Ali eto, nisam još narasla toliko velika, no hoću. Ima valjda još nešto rođendana ispred mene..

Pa kada mi kažu da sam egoistična, da im odgovorim: „Jesam, sa pokrićem.“

I kada mi kažu da sam nerealna, da im isto tako kažem: „Jesam, samo si vi zadržite tu svoju realnost.“

Jer ako postoji tamo vani netko tko nema ega, a čovjek je i ne meditira na nekoj planini, pitala bih ga kako se brani od onih čudovišta-zvjeri koje samo čekaju i traže koga će ugristi.. Tome meni služi ego, da se branim.

A nerealna.. Da, zauvijek sanjar sa nogama na Zemlji (podvrsta vrste..).

Ja vjerujem, kada bismo se svi držali realnosti, onoga što nam serviraju kao nešto što moraš prihvatiti jer nema bolje, kada ne bismo tražili više, zavladao bi mrak.

A mrak se stvara.. Stvara se malo po malo kada odustaješ od sebe jer te uvjere da se moraš promijeniti, da se moraš prilagoditi jer netko zna više i bolje od tebe pa ti povjeruješ. Najčešće jer voliš.

Jednom davno, gasila sam se polako.. Sve do trena u kome je ostala još samo jedna mala točkica svjetla poput lampiona u tamnom tunelu.. I sjećam se da sam tada, da bih spasila sebe, izmislila igru.. Prije nego što mi se ugasi lampion, zamišljala sam da sam Doroti iz „Čarobnjaka iz Oza“ .
I da bih pronašla izlaz iz tog tunela, iz tog mraka, hodala sam korak po korak prateći svoje zlatne ciglice, prema svjetlu.. I jesam, došla sam do izlaza i vratila sam se kući.. Vratila sam se sebi.

Tako sam postala egoistična i nerealna. Za neke. 🙂

Neka vam kažu svašta. Neka vam kažu da ste komplicirani i teški, nerealni i egoistični.

Neka ste. Njima.

Imate li pokriće za to što VI mislite o sebi? Imate? Onda ste u redu. Više nego normalni. Nenormalno normalni. Svoji.

Jer samo vi znate svoju priču koja stoji iza toga ZAŠTO ste postali takvi. Oni koji vas komentiraju i koji sugeriraju – ne znaju. NITKO osim vas ne zna. I ako ste U MIRU sa svojom pričom (a to je važno!), ne dozvolite nikome, ali baš nikome na svijetu da vas dodirne „etiketom“. Jer, za početak, ne postoji komentar ili sugestija koja može vaš život promijeniti unatrag i to, po mogućnosti na bolje. Zar ne?

Vaša priča je jedinstvena i neponovljiva, odgledana SAMO vašim očima, doživljena SAMO vašim tijelom… Tako ste postali to što jeste.

Zato neka vas vole ili ne vole, neka vas prihvate ili ne, ali nema sredine. To je točka iz koje se kreira dalje.. I u dvoje, ako tako odlučite.. Ali ne dozvolite da vas najprije izokrenu, promijene, korigiraju, poprave..

Autorska prava na vaš život imate samo vi, nitko drugi. Kada vas netko pokušava promijeniti, i vi na to pristanete, ustupili ste mu pravo na nešto najdragocjenije što posjedujete. Svoj život.

Zato, ako nekome dajete to pravo, da vas komentira i da vam sugerira, pazite da ste u apsolutno najboljim rukama.

U protivnom, vaše su ruke i vaša glava uvijek i zauvijek najsigurnije mjesto na svijetu za kreiranje vašeg života..iz toga što VI mislite o SEBI.

Doroti, sretan ti rođendan!

(I svima koji se tako osjećaju 🙂 )