U civilizaciji veličanja snage i moći, ja priznajem da sam slaba..

U civilizaciji veličanja snage i moći, ja priznajem svoj strah..

Biram vjeru, nadu, snagu, zahvalost!
24/03/2020
Hrabrost je pokazati da si ranjiv..
27/05/2020

Mislila sam da postoji mjesto na koje, kada se skloniš, budeš miran..i siguran.
Ali ne postoji.
Jer svako mjesto na kome boraviš predugo i iz njega ne izlaziš, nakon nekog vremena postane zatvor.

I mislila sam da su i veze isto takve.
Da s vremenom, nakon niza godina, kada prođeš sve one prekide iz ljubomore i nerazumijevanja, sve one veze prepune kompromisa, slaganja i preslagivanja karaktera, da tada, konačno pronađeš svoju srodnu dušu..ali niti to nije tako.
..jer ono što pronađeš, u svakoj novoj vezi, pa i sa srodnom dušom, samo je još jedno, novo – učenje.

A trebala sam znati, da je iluzija to da postoji sigurno mjesto na kome je sve savršeno i da to može trajati, samo tako, nepromjenjivo i trajno..

..jer zaboravila sam da, ako tražiš takvo mjesto, to znači da bježiš.
A ako bježiš i tražiš skrovište, to znači da te nešto progoni i da se skrivaš. Jer se nečega bojiš..

Ljudski je bojati se..
Ali prije ili kasnije moraš izaći iz skrovišta, bez obzira da li je to dom ili nečije ruke..i ponovno stati na onu istu čistinu, sa koje si pobjegao i na kojoj se osjećaš nezaštićen i slab.
I tada, na toj vjetrometini, možeš napraviti dvije stvari: opet razmišljati o bijegu i utočištu..ili se konačno suočiti sa strahom i time od čega bježiš.

Svi se nečega bojimo.

Ja se bojim boli. Ali ne bilo kakve. To je bol za koju dom ne daje utočite i srodna duša nema ruke da me zaštite.
Bježala sam od te boli godinama, a ona me progonila..i borila sam se, ali rat je time samo postajao duži.. I ja jesam postajala sve snažnija. Ali je i ona. Jer je znala da bježim i borim se.
Sve dok nisam spoznala da je jedini način da ju pobjedim taj da je osjetim. Potpuno.
Da joj dopustim da me razbije i rastavi na najmanje komadiće pa što bude. Dosta mi je bježanja..
..jer kuda god da odem, ona dođe samnom. Tko god da me zaštiti, štiti me od mene..jer ja tu bol nosim u sebi, kao demona.
A ima ga svatko, svoga demona, samo mu treba naći ime.
Moj se zove – Biti slaba.
U ovoj civilizaciji veličanja snage i moći, ja sam naučila biti jaka i snažna, uvijek i svuda, ali bježeći od boli.
I zato odabirem predati se, prestati bježati i biti slaba..znam gdje i znam kako..
Pa neka boli, nek me razbije, neka umre to nešto u meni čega se bojim, da bih se rodila ponovno..slobodna.

Nisu ljudi ti koji nam nanose bol, niti živi niti mrtvi. Bol ne dolazi od njih. Ona dolazi iz nas.
I ne postoji čovjek koji nije ranjiv, slab i bolan negdje duboko u sebi..a svi od toga bježimo..
Ali tek kada prestanemo bježati od toga dijela unutar sebe gdje smo pospremili tu svoju bol, tek kada je osjetimo, raspadnemo se i sastavimo ponovno, sami ili uz nekoga da nam pomogne, tek tada možemo reći da smo zaista slobodni, jer više ne bježimo.
I tek tada sigurnost i mir više nisu nešto što se traži, jer ih nosimo u sebi..
A ljubav..
Ljubav prestane biti utočište, potreba ili lijek. Jer ona to nije..
Ljubav je sloboda, koja dolazi, ali tek kada smo i sami slobodni.

Za one moje sa kojima se raspadam i sastavljam, umirem i rađam ponovno, padam i rastem. Živim. Volim vas.

I za sve one koji su odlučili prestati bježati i skrivati se od onoga od čega se ne može pobjeći niti se sakriti – od sebe.

Terapija Brze Transformacije. Tu sam.