Osjećaš? Ne brini. To je normalno za ljude..

Ti si ljubav!
17/09/2019
Uz Muškarca žena se osjeća kao najbolja verzija sebe!
01/10/2019

Prošla su dva i pol milijuna godina, a to se nije promijenilo..

I nikada neće.

..jer to je potreba. Osnovna, egzistencijalna.. Potreba za pripadanjem.

..jer kada nekome pripadaš, kada si nečiji – znaš da si tamo, uz tu osobu siguran i zaštićen.

Pa tako smo preživjeli na ovom planetu! Ne svako za sebe, već u grupi, povezani sa nekim jer smo tako bili jači, jer smo tako više mogli.. I godinu za godinom pa tako najmanje dva i pol milijuna godina, u naš DNK duboko se uvukao nagon, silan neopisiv nagon i potreba da tamo negdje imamo nekoga uz koga se osjećamo sigurno, zaštićeno i, po mogućnosti, voljeno.

 

Dugo su nas učili u školama da su osnovne ljudske potrebe – potreba za hranom, vodom i skrovištem, ali uporno su izbjegavali tu riječ – ljubav.. Jer ljubav je emocija, a emociju je tako teško znanstveno dokazati ili definirati pa zato bolje da preskočimo tu riječ u svim udžbenicima za osnovnu i srednju školu, stavimo je samo malo u lektiru ili poneki tekst iz hrvatskog jezika po mogućnosti uz riječ majka.

 

Tako je bilo u školi, a onda je došao život. Pa smo gledali oko sebe, što drugi rade jer se tako najčešće uči, i naučili smo da je od svih emocija najpoželjnije pokazivati smijeh. Budi radostan, smij se. “Osmjehuj se pa makar i lažno, ali preći će ti u naviku, a onda te ljudi više vole, vole biti u tvom društvu jer si pozitivan.”, vrište self-help naslovi sa svih strana..

 

No, što je sa svim onim drugim emocijama? Onom čitavom gomilom tuge, ljutnje, krivice, ljubomore, zamjeranja i boli koju, ako pokažeš, naglo ti pada popularnost. Nisi više toliko poželjan u društvu, kao da si postao zarazan.

 

To sakrij. Sakrij tu emociju, ubij ju. Pojedi nešto.. Najbolje kolač ili čokoladu, možda nestane.

 

Kupi si nešto. Cipele! To je uvijek dobro rješenje za ženu.

 

Još uvijek osjećaš? Nije ti pomoglo?

Uzmi tabletu. Jednu, pa drugu pa stotu..nakon nekoliko godina više ništa nećeš osjećati. Obećajem. Ubiti ćeš svaku emociju u sebi. Jer si ubio sebe.

 

A ako si pri tome još i žena..e, nije dobro.

Jer vi žene ste tako emocionalna bića, stalno vam treba pokazivati ljubav, davati nježnost.. ispunjavati – potrebu.

 

Koju potrebu? Pa onu sa početka priče.. Onu duboko utisnutu u DNK jer..žene nisu bile lovci. To su oduvijek bili muškarci. U svakom smislu. Milijunima godina.

 

Žene su bile te koje su čuvale vatru u pećini da se ne ugasi, brinule za djecu, štavile kožu, skupljale plodove i..čekale da se muškarci vrate. Da se vrate pa da svi budu na okupu jer je pleme tek tada bilo kompletno. I tek tada su žene konačno imale osjećaj da mogu na miru zaspati jer netko drugi, fizički snažniji i jači – pazi i brine.

Konačno su bile sigurne.

A ako je pritom bilo još i ljubavi.. Da, mislim da je tako izgledao raj. Milijunima godina.

 

I vi se sada čudite? Čudite se od kuda ženama potreba da ih muškarac vidi, prepozna, osjeti.. Da ih pozove na kavu i trudi se. Da odgovori na poruku, bude zabavan i šarmantan..da ih zavede..da ih ulovi.

I da on bude tu. Kada su slabe, tužne, nesigurne..

Pa potreba. Ništa drugo. Duboko utisnuta u DNK.

 

I možemo se boriti protiv toga koliko god hoćemo, ali priroda je jača.

..jer to je poriv. Osnovni, egzistencijalni, ljudski poriv.

Za pripadanjem, za zaštitom, za ljubavlju.

 

Žene, dobra vijest je: niste bolesne.

Loša vijest: lovaca je sve manje.

Sretno!