Najviše što možeš dati i dobiti je – ljubav. Bezuvjetna ljubav.

Čuda nastaju redefiniranjem mogućeg!
21/08/2019
Svatko od nas je jak onoliko koliko je velika nevolja koju je prebrodio!
30/08/2019

Ništa te ne nauči životu kao iskustvo na vlastitoj koži.

“Opet si pričala svojim prijateljicama o meni. Čuo sam svoje ime dok si razgovarala na mobitel..

I nemoj me sutra pratiti do autobusa. Ostavi me ulicu dalje. Ti se uvijek predugo zadržiš i stojiš tamo sve dok ne uđem u autobus..”, rekao mi je jučer sin dok smo pakirali torbu koja će ga pratiti na maturalnom putovanju..

 

Ugrizla sam se za jezik da ne prokomentiram i po tisućiti puta (samo u ovoj godini) rekla u sebi: “Sve je u redu. To je normalno ponašanje za njegovu dob. Čekaj…”

 

..a čekam već godinama.. To mi je najvažniji posao – čekanje.

 

Počelo je sa čekanjem da bljucne nakon jela i da zaspi, pa čekanjem u redu kod zubara ili da mu završi trening, pa sam čekala da završi igricu i pojede ručak, a onda se nastavilo čekanjem da se vrati iz škole ili iz kina. Sada najčešče čekam da se javi na telefon..

 

No, sa njegovim ulaskom u pubertet naučila sam da postoji i još jedna vrsta čekanja, najdugovječnija od svih. Čekanje da me razumije.

 

I ako bude sreće, jer svakoga dana to sve manje ovisi o meni, nadam se da ću čekati možda još samo nekih desetak, petnaestak godina.

 

..jer znam u kome trenutku je moja mama prestala čekati. Bila sam tamo, prisutna.

 

Bio je to trenutak kada je ona po prvi puta primila u ruke svoga unuka, moga sina, pogledala me, a nas dvije smo konačno znale da se razumijemo.

 

I tek sam tada, u tom trenutku shvatila zašto me nije puštala da prespavam kod “neke tamo prijateljice”, zašto je svaki moj izlazak bio popraćen sa tisuću “pazi”, a ja sam joj, što u svojoj glavi što na glas, govorila kako je naporna, neka me puuuustii na miru jer JA znam sveee..kao što to sada meni govori moj sin.

 

Sjećam se toga kao da je bilo jučer i zato znam da nema tih riječi, objašnjenja ili diskusije koja bi pomogla da on sada shvati da moja životna svrha nije u tome da mu “zakompliciram život”, već da je sve što radim ljubav koju mu pokazujem kroz ono što radim.

Ali treba proći vrijeme.

I treba potrošiti tone živaca i strpljenja da se jednoga dana, ako bude sreće, komadić te bezuvjetne ljubavi vrati.

A da se vrati i samo mali dio, meni bi bila dovoljna i jedna rečenica:

“Mama, sada te razumijem. Konačno razumijem…”

Za naše mame koje nismo razumjeli kada smo bili teenageri, za naše teenagere koji ne razumiju nas..

I za trenutak u kome naša djeca postanu ljudi, kada shvate da je najviše što možeš dobiti i dati ono što smo mi njima dali, a to je – ljubav.

Bezuvjetna ljubav.