Bez svjetla i bez topline nema života, zar ne?

Uz tebe, ja sam bila najbolja verzija sebe..
29/04/2019
Jedino što moraš je biti – ti..
06/05/2019

Eto, desilo se.

Napravio si ono što sam te godinama izazivala da mi dokažeš, da možeš.

Nestao si. Nema slike, nema tona. Ničega.

A uvijek si bio tu, na dohvat ruke i uvijek je ovisilo je o meni koliko ću izdržati da se ne javim, da ne odgovorim na poruku..jer sam računala sa time da, što god da učinim, to ne može biti veće i jače od onoga što nas povezuje..

I tjerala sam te od sebe, a u isto vrijeme molila Boga da mi prepoznaš u glasu onu jedva primjetnu, tananu nijansu  koja je molila „Lažem ti, ne vjeruj mi, ne slušaj me..dođi.“ I ti bi je uvijek čuo i ..došao. Uvijek si došao.

Pa smo se tako igrali godinama onih igara u kojima se dvoje ljudi vole, a ne priznaju si da je tako jer je  lakše praviti se da je sve neobavezna zabava, a ne prava stvar.. 

Jer prave stvari su skupe i koštaju. Imaju posljedice.

A mi smo se mislili izvući. Ja sam mislila da ću se izvući.

Ali nisam.

Jer me je stiglo. Primila sam račun sa kojim me svaki puta stisne u grlu kada vidim nekoga tko barem približno nosi bijelu košulju poput tebe, sa onom neobaveznom lakoćom, perfektno..

I tvoj auto.. nisam imala pojma da ih toliko u gradu ima. A oči same mahnito pojure i uspoređuju one sitne brojke na registraciji jer možda si to ti.. pa ako ti mahnem, možda ćeš stati da te vidim na minutu, da se napijem i da upijem onu tvoju energiju od koje sjajim čitavog dana i duže..

Ne. Nije niti košulja, niti auto..nisu tvoji.

I telefon šuti već tjednima. Pa su dani kao tjedni, a tjedni kao mjeseci..

I progutam po nekoliko puta u danu sve one riječi koje naviru same od sebe, svaki puta kada se desi nešto što si ti prvi morao čuti, što se nije dogodilo ako ja to ne podijelim sa tobom…

Jer ovoga puta, kada sam poslala poruku, sa druge strane više nije bilo nikoga da na nju odgovori..

Broj je nepoznat, odjavljen..da mi dokažeš da možeš živjeti ozbiljno, bez mene..jer ja ti ne mogu dati ono što tebi treba. To sam ti rekla.

Pa sam, valjda, dobila ono što sam tražila ..

A dobila sam ono što dobiju djeca..kada se igra izmakne kontroli pa sve završi.. u suzama..

..

Tamo negdje van moga svijeta, ti svjetliš.

I tvoje svjetlo i blista i grije jače nego ikada prije.. jer u mome dijelu svijeta sada je mrak.

Ne svijetlim više od kada te nema i ne igram se više, samo sam ozbiljna..

I plaćam tu svoju skupu stvar..koja košta..ali koja vrijedi..

..jer bez svjetla i bez topline nema života, zar ne?

..

Za Groma.

Ulomak iz knjige „Razgovori sa ogledalom“ (u nastajanju).