Trebali bismo biti bolji od životinja.. Jesmo li?

Svaki dan je dan žena!
08/03/2019
Ja te osjećam..
26/03/2019

Stojim u nevidljivom redu na šalteru ministarstva za izdavanje osobnih dokumenata.

Čekam već dva sata i još je uvijek dvadeset ljudi (brojeva) ispred mene. Vrijeme kao da stoji. Gotovo da je sve isto u toj šalter sali kao prije više od 3o godina kada sam prvi puta radila dokumente. I dalje sve ide  neopisivo sporo pa se pitam jesu li kompjuteri koje sada imaju usporili čitav postupak jer kao da je nekada, kada su sve radili „pješke“, išlo brže.

Danas je jedini dan kada rade popodne i svi oni koji ne mogu pobjeći i obaviti privatne poslove u toku radnog vremena, sjatili su se u tu šalter salu pa nas je valjda stotinu..a samo četiri stolice. Kao i prije tih 30 godina..starije osobe i invalidi stoje. Nema im druge..

Osim gledanja u mobitel nema se što puno raditi dok čekaš pa promatram šaroliko društvo oko sebe. Prvi „susjedi“ su mi grupica radnika koji su u svojim radnim tutama došli napraviti dokumente ravno sa gradilišta i potpuno su zamazani bojom.  Vidi im se na licima da su umorni. Pored njih stoji sitna ženica koja posljednjih sat vremena nervozno cupka i neprestano gleda na sat.. Tu je i jedna čitava obitelj: mama, tata i sin od nekih 20-ak godina. Oni se jedini čine kao da im to čekanje ne pada toliko teško. Na koncu, zajedno su..pričaju i svako toliko se nasmiju nekoj svojoj „internoj“ šali..

U jednom trenutku prilazi im ona sitna ženica i čujem je kako im govori:

„Molim vas, oprostite. Vidjela sam da ste vi pet brojeva ispred mene i uskoro ste na redu. Molim vas, ja moram po dijete u školu i ako ne krenem za najkasnije 10-ak minuta, zakasniti ću, a ne mogu mu javiti da kasnim jer nema mobitela. Ako bismo zamijenili brojeve, ja bih stigla, a vjerujem da biste vi čekali možda samo nekih 15-ak minuta duže.. Ako sada ne dođem na red, moram otići po dijete i tek idući tjedan mogu ponovo doći ovdje..nisam znala da ide ovako sporo..“

Vidim da joj je neugodno, ali osjećam da nije imala izbora pa se usudila pokušati..

U trenutku kada je završila svoj kratki monolog, čitava atmosfera nasmijane porodice se mijenja.

Mama odjednom zabrinuto gleda u pod i pokušava se praviti nevidljivom. Sin zbunjenog pogleda pokušava složiti izraz lica kao da ne razumije o čemu se radi, a tata..tata je nije niti pogledao. Gleda ravno ispred sebe u neku nevidljivu točku i izgovara:

„Žao mi je..i mi dugo čekamo..“

A onda je uslijedila njegova famozna rečenica: „Rado bih Vam pomogao da je nešto drugo..ali svoj broj Vam ne mogu dati..“

RADO BIH VAM POMOGAO DA JE NEŠTO DRUGO?!?

Što to znači? Dati ću vam bubreg ako vam treba.. Posuditi ću vam 5.000 kn i ne morate mi vratiti..ALI BROJ NA PAPIRIĆU VAM NEDAM.

Ona se pokunjeno vraća na svoje mjesto i stoji tako još nekoliko minuta valjda zbunjena time što se uopće usudila pitati nekoga da joj pomogne, a onda se okreće prema ženi sa malim djetetom koja je došla nakon nje, daje joj svoj broj i odlazi..odlazi po svoje dijete u školu.

„Rado bih ti pomogao, ali ..“

„Da barem nešto DRUGO mogu napraviti za tebe..“

„Joj..baš mi je žao, voljela bih ali..“

Svi smo se naslušali tih rečenica. Nekada su zaista bile opravdane, ali znamo već iz iskustva da kada treba zamoliti uslugu ili pomoć, jako je malo ljudi na koje se zaista može računati..

Ima dobrih ljudi, zaista ima, ali ona svakodnevna ljudskost kojom za nekog potpunog stranca možemo napraviti ogromnu stvar uz samo mali ustupak svoga vremena ili energije..to kao da izumire.

Bilo mi je neugodno. Bilo mi je neugodno pred tom ženom jer sam imala osjećaj da se kao ljudi pretvaramo u vrstu u kojoj se  sve manje brine jedni za druge..

Pa se pitam… da li je čovjek čovjeku vuk?

Ne. Vukovi paze na članove svoga čopora.

Ljudi ne.