Ključ života je u tvojoj ruci!

Ako u svemu ima nešto dobro, u bolesti je dobro to što posloži prioritete!
28/01/2019
Najvažnije su riječi koje govorite – sami sebi!
06/02/2019

Mijenjam se.

Nezaustavljivo i trajno.

I naravno, ne mislim u fizičkom smislu. Ima i toga, ali je gotovo nebitno u usporedbi sa onim što se događa unutar mene.

Ja sam od onih koji točno znaju kada je započelo i zbog čega, a sada, sa odmakom od dobrih 15-ak godina znam i to, da kada jednom krene, ne staje..dapače, kao da ubrzava..

Na početku nisam bila svjesna da biram te promjene..pa sam više ličila na list na vjetru i nosilo me ovisno o struji.

I kada bih trebala rezimirati tih 15-ak godina, kada bih trebala opisati tadašnju sebe i ovu sada, gotovo da ništa nije ostalo isto.

 

Kažu da se, gledano prema stupnjevima razvoja svijesti, najveći broj ljudi još uvijek ubraja u „žrtve“.

To su oni koji iza svakog ugla očekuju da ih Život „udari nečim po glavi“, u neprestanoj su borbi i uvjerenju da se ničim ne može upravljati, da su osuđeni na milost i nemilost onog nečeg većeg i jačeg od sebe, a opet potpuno nevidljivog i neopipljivog ..i što je najgore – često neprijateljski nastrojenog.

To sam bila ja. Prije 15 godina.

I borila sam se. Na sve načine i protiv svih neprijatelja..sve dok nisam naučila da su najgori neprijatelji oni koje sam nosila unutar sebe, a zovu se: nemir, neposloženost, strah..a samo strahova je bilo bezbroj: od samoće do nedostatka novaca, bez podrške, od bolesti..kojeg god imenujete, ja sam ga imala..

 

Znate onaj osjećaj kada se probudite u 4 u jutro, prepuni nemira i panike, obliveni znojem jer vam mozak radi 300 na sat i onda kada biste se trebali odmarati?

Ne znate? Blago vama.

Ja znam. Godinama sam se tako budila u mraku hladne spavaće sobe, sa osjećajem prestrašenog, ostavljenog djeteta u sebi iako su moje godine odavno već bile zrele..

Priznajem i nije me sram. Nije me sram jer sada znam da to nije bila moja krivica. Na neki način nije bila ničija krivica osim..osim što su pogrešno „rukovali“ samnom..recimo sa najboljim namjerama..

Ona prazna ploča sa kojom sam došla na svijet..sa kojom smo svi došli na svijet..ploča koju zovemo našim umom i po kojoj pišu oni kojima smo „dani u ruke“..e, po mojoj je bilo upisano previše strahova..i previše nesigurnosti u najboljoj namjeri, naravno, da se ne uobrazim, da ne postanem bahata i ne pomislim da mogu više od toga što mogu obični, prosječni, “normalni” ljudi.

Jer moji roditelji su bili upravo takvi i ono što su imali oni – to su mi i predali..

Volim svoje roditelje, da ne bi bilo zabune, ali..sve moje granice i sve moje blokade nastale su, kao i svakome od nas, u periodu kada sam potpuno ovisila o njima, i promatrala ih i doživljavala kao apsolutne autoritete svog života. Jer to su i bili.

Ali oni su samo ljudi. Prestrašene „žrtve“ ovog života u vječnom strahu od onoga što će donijeti – sutra..

Jer.. i oni su preuzeli ono što su dobili od svojih roditelja i onih prije njih..a, na žalost, bili nedovoljno znatiželjni ili uporni da bi saznali postoji li još možda neki drugi izbor, možda bolji izbor..

Platili su svojim životima, zatvoreni u vlastitom kavezu straha.. Platila sam sa svojih više od trideset godina dok nisam shvatila da je stadij „žrtve“ – samo prva faza..

 

I prošla sam kroz vatru..i puno hladne vode..da bih ugledala neka nova, mirna jutra u kojima se budim bez panike..

 

Jer život nas voli.

U to sam sada sigurna, to osjećam svakoga dana kada mu dopustim da teče kroz mene..

..jer znam da smo jedno, na istoj strani..

A isto tako znam da nisam ništa pametnija niti bolja od bilo koga drugoga, od bilo koga od vas..

Ja sam samo bila beskrajno uporna u želji da ta moja ploča, ona sa kojom sam došla na ovaj svijet..da ja napišem po njoj neke svoje retke, ali onako kako JA želim da moj život izgleda, a ne netko drugi..

I ako sam mogla ja..ako mogu ja – može svatko.

Više od petnaest godina mi je trebalo da naučim kako ..

No, vama neće trebati niti upola toliko.. jer postoji Terapija Brze Transformacije.

A sada..sada je vaš red..